Thursday 25 December 2014

Irski Božićni blagoslov

Dragi moji želim vam svima sretan i blagoslovljen Božić od srca. Da ga provedete u miru i sreći sa svojim najmilijima jer to je ono što se pamti, što ostaje zauvijek u srcu.
Znam da su neki od vas u ovom trenutku daleko od svojih obitelji dok pokušavate za njih i sebe izgraditi bolji život. Nek vas u ovo vrijeme blagdana i zajedništva drži upravo to; gradite bolji život. Za to će vam itekako biti zahvalni, a njihova sreća je vjerujem vaš pokretač... 

Pronašla sam jedan zaista divan Irski Božićni blagoslov, više nego prigodan za ovo vrijeme:


Da se nad tobom ne nadviju oblaci patnje,
i da ti život bude put posut ružama,
da nikada ne prolijevaš pokajničke suze,
da nikada ne osjetiš bol…
TO NIJE ONO ŠTO TI ŽELIM.

Jer suze pročišćuju srce,
patnja oplemenjuje dušu,
bol i jad približuju nam 
ljubljenu Majku Betlehemskog Djeteta
i osiguravaju nam utjehu njenog osmijeha.

MOJA ŽELJA ZA TEBE JEST:
da u svom srcu čuvaš
sjajno sjećanje 
na svaki dan svoga života.

Da budeš hrabar u času iskušenja,
kada na tvoja ramena stave križ,
kada se brijeg, 
na koji se moraš uspeti,
čini previsok,
a svjetlo nade vrlo daleko.

Da svaki dar, koji si od Boga primio,
s godinama raste i služi
da srca onih koje voliš
ispuni radošću.

Da u svakom trenu imaš prijatelja
koji je prijateljstva vrijedan,
kojemu s povjerenjem možeš pružiti ruku
kada postane teško,
s kojim možeš prkositi oluji
i uspeti se do vrha planine.

I da u svakom trenu radosti
i tuge
s tobom bude razveseljavajući osmijeh
Božjeg Djeteta koje je postalo čovjekom,
– i da ostaneš u Božjoj blizini! 


Ostajte mi dobro,
vaša Becks


Tuesday 16 December 2014

Back to basic





Bliži se Božić, vrijeme obiteljskih okupljanja i prejedanja u toplini svoga doma. Mnogima će ovo biti prvi Božić daleko od obitelji. Mnogi će ga dočekati u jednom od dublinskih hostela jer vas nevjerovatno mnogo dolazi upravo sada. Divim vam se na hrabrosti i snazi jer za takav korak su zbilja potrebne, a posebice u blagdansko vrijeme kad je većina nas osjetljiva i nespremna na bilo kakve promjene. Dobivam dosta upita o samim početcima, prvim koracima potrebnim za dolazak u Irsku. Neke sitnice mogu vam prilično zakomplicirati boravak u Dublinu, primjerice rezervacija hostela na vrijeme, stoga je važno da svaki korak temeljito isplanirate unaprijed.
Krenimo redom:

1.  Rezevirajte avionsku kartu. Online. Jednostavno i brzo. Sve što vam treba je kreditna kartica. Da, Ryanair ne vozi do proljeća no to ne znači da ne postoje druge aviokompanije, ne znam otkud nekima informacija da trenutno iz Hrvatske nema letova za Irsku. Iz Zagreba imate letova sigurno, postoje kombinacije tipa Zagreb-London-Dublin i slično. Potrebno je samo uzeti si dovoljno vremena i guglati.

2.  Rezervirajte smještaj. Ne na tjedan dana. Minimalno dva. Rezervirate li na tjedan, lako vam se može dogoditi da ne uspijete produžiti boravak  jer je tjedan dana relativno kratak period i hosteli budu popunjeni. Ne treba vam dodatan stres i mogućnost da ste jednu noć ili dvije jednostavno na ulici. Isto tako ne očekujte da će te u tih tjedan dana naći sobu ili stan pa da vam hostel neće trebati. Tih prvih dana bit će te izgubljeni i glavni problem će vam biti pronalazak posla, ne trebaju vam još i glavobolje oko smještaja. Imate stranicu Putovnica.net jako je praktična i sve hostele možete pronaći na jednom mjestu. Na njoj sam pronalazila slobodnih soba i kad su drugi tvrdili da je sada u predblagdansko vrijeme gotovo nemoguće rezervirati sobu jer su svi hosteli popunjeni. S tim da morate bukirati minimalno tjedan dana ranije, pokušate li napravit rezervaciju za par dana prije, neće vam izbaciti nijedan hostel. Još jedna zanimljvost; raspoloživost kreveta online i u samom hostelu može se razlikovati. Npr. moj je suprug htio produžiti boravak u hostelu i rekli su mu da za vikend nemaju slobodnih kreveta  te da može rezervirati krevet tek od ponedjeljka.  Otišao je online i napravio rezervaciju u tom istom hostelu za te sporne dane!

3. Pripremite dokumente. Ako ste iz Hrvatske osobna karta vam je dovoljna za sve. Nije potrebno imati putovnicu.  U Irskoj ne postoje osobne iskaznice i identitet stranaca najčešće potvrđuju putovnicom, prvenstveno jer nisu svi koji tu dođu iz EU. Dakle, nek vas ne zbunjuje što vas traže putovnicu, jednostavno im predajte osobnu, uredno će je primiti.
Od dokumenata vam još mogu trebati rodni list, diploma, vjenčani list, eventualno potvrda o nekažnjavanju. (npr. za posao zaštitara je potrebna). Dokumente možete prevesti i ovdje, jeftinije je. S tim da rodni list nije porebno prevoditi, jednostavno izvadite međunarodni rodni list u Hrvatskoj, u svom matičnom uredu. Meni su original vjenčani list na Hrvatskom uredno prihvaćali, nije im smetalo što nije preveden.

4. Pripremite dobar životopis. Ako se prijavljujete na više radnih mjesta, prilagodite životopis svakom radnom mjestu. Potrudite se oko njih, dajte ih prijateljima da ih pročitaju, netko sa strane obično odmah uoči grešku koju vi ne vidite iako u životopis buljite satima. Primjere možete pogledati ovdje Cv IrelandDayJob

5. Koliko novca ponijeti? 1000 eura je minimum. Hostel za mjesec dana će vas izaći cca 400 eura, ostalo vam je za hranu, prijevoz...S tim novcem će te izdržati nekih mjesec dana bez posla. Taj novac ne podrazumjeva izlaske u pubove.

6.  Kad konačno sletite i smjestite se, kreće lov na posao. Posao naravno možete tražiti još dok ste u Hrvatskoj, no za zanimanja tipa konobar, prodavač, skladištar, zaštitar jednostavno morate biti ovdje. Na neke se oglase možete javiti  na način da u zamolbi navedete kad stižete u Irsku i kad će te biti u mogućnosti doći na razgovor. Štedite vrijeme u slučajevima kad po javljanju na oglas čekate po 15 dana da vam se netko javi pa tek onda ugovori intervju. Odlučite li se na sistem djeljenja životopisa po barovima i restoranima posjetite prvo one koji imaju objavljene oglase na netu. Napravite plan, raspitujte se, sprijateljite s ljudima u hostelu koji su tu već neko vrijeme. Često će vam upravo oni dati informaciju o nekom radnom mjestu.

7. PPS broj. Vadite ga ovdje PPSN registration centre. Potrebna vam je osobna iskaznica/putovnica i dokaz o adresi u Irskoj koji vam može izdati hostel. Naravno, neki hosteli vam neće izdati potvrdu, a neki će je uvjetovati boravkom od dva tjedna. 
Mom suprugu potvrdu je izdao Abbey Court hostel. PPS broj će vam stići na adresu hostela točno za tjedan dana. U međuvremenu slobodno možete tražiti posao, a ako ga nađete slobodno možete raditi dok vam broj ne dođe. Svaki poslodavac će vas sačekati nekoliko dana dok mu ne pribavite sve dokumente. 

8. Bankovni račun. Ovdje banke znaju malo komplicirati. Otvaranje računa neke će uvjetovati poslom, a većina njih dokazom o adresi u Irskoj. Najveći problem bude taj što mnoge ne priznaju potvrde od hostela. Treba biti uporan jer jedna poslovnica vas može odbiti, a druga iste banke bez problema otvoriti račun. U svakom slučaju, poslodavac vam može prvih nekoliko plaća isplatiti putem čeka, tako da nema brige ako otvaranje bankovnog računa potraje.

9. Prijava poreza. Kad se po prvi puta zapošljavate u Irskoj, vaš poslodavac vas stavlja na tzv. emergency tax, u prijevodu porezna vam uzima s plaće priličnu svotu novca. Sve što trebate je, čim se zaposlite, ispuniti jedan obrazac ( form 12a ) i dostaviti ga u poreznu. Sve o porezima možete naći ovdje Revenue - Irish Tax&Customs. Na istoj stranici možete skinuti i obrazac. Obrazac možete preuzeti i u najbližoj poslovnici porezne, uvijek će vas uputiti u poslovnicu najbližu vašoj adresi stanovanja. Visina poreza koja vam se odbija od plaće ovisi o samoj plaći i vašim osobnim okolnostima; da li ste samac, vjenčani, sa djecom ili bez. Vjenčani sa djecom plaćaju najmanji porez...

10. I za kraj, popijte Guinness, zaslužili ste. :)


Do sljedećeg tipkanja,
vaša Becks

    




Sunday 7 December 2014

Da li je u Dublinu lako pronaći posao?

Hmm. Što ne valja s ovim pitanjem? Pa sve. Naprosto je suvišno jer na njega ne može nitko dati točan odgovor. Jer ovisi o toliko toga. Vašem zanimanju, iskustvu, snalažljivosti, upornosti...Kako u ovoj državi, tako i u bilo kojoj drugoj. Ono što je različito u usporedbi sa Hrvatskom je ponuda poslova. Dakle, ovdje je ponuda daleko veća. Shodno tome može se reći da je ovdje lakše naći posao, no opet ne mora tako biti jer ovisi o svemu gore već navedenom. 
Moj suprug ga je našao u vrlo kratkom vremenu. Čemu to može zahvaliti ne znam. Vjerovatno jako dobroj pripremi, činjenici da se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, a možda je jednostavno imao sreće...Tko zna? No, našao ga je, koliko god ta činjenica iz meni nepoznatih razloga  mnoge nekako baš smeta, upravo je to; činjenica da ga je našao. Ne izjava da je u Dublinu lako naći posao. 
Poznajem mnoge koji su u relativno kratkom roku došli do posla, a poznajem i one koji su ga tražili mjesecima. I nema to nikakve veze sa Irskom, niti je to zadnja rupa kakvom je neki uporno pokušavaju prikazati zato što u centru postoje drogeraši, prosjaci  i propalice (koliko znam to ima svaki grad), niti je to obećana zemlja  koja još na aerodromu baca crveni tepih pod noge Hrvata i maše im pod nosom sa ponudama za posao (koliko znam takva država ne postoji). To je jedna sasvim obična država. Sa ponešto boljim životnim standardom od naše (zato valjda nema toliko negativnih, depresivnih i nadasve nezadovoljnih ljudi kao naša), sa krizom koja nema veza sa onom u kojoj smo mi. 
Ne zna Irac što znači 3 mjeseca i više ići na posao potpuno besplatno, nadajući se svakog dana da bi mogla biti uplata, ne trpe loše poslodavce poput nas koji ostajemo na lošem radnom mjestu godinama jer je svugdje sve isto i boljega nema, bolje su odnijeli bogati sinovi i veze ...dok ti stojiš tu gdje jesi jer kako je moglo biti dobro je...Ne to Irac neće, nego će ići dalje jer na burzi rada ima daleko veću ponudu poslova od nas i to vrlo često čini jer mu posao naprosto dosadi, ne zbog neisplate plaće i lošeg poslodavca. Čini to jer može. Jer mu stanje u državi to omogućava.
Jeste li probali usporediti njihovu i našu ponudu poslova? Na stranici jobs.ie trenutno imate oko 1700 oglasa za posao. Na stranici MojPosao Zagreb ima 272 oglasa, Osijek 50, Šibenik 45...A gdje su sve one kompanije koje potrebe za djelatnicima objavljuju na svojim službenim stranicama...




Velika razlika koju primjećujem kod naših ljudi i Iraca je njihova opuštenost i naš grč i nevjerica s kojom pristupamo gotovo svemu. Od razgovora za posao (ma što ja radim ovdje, sasvim je jasno da je ovaj posao već nekome obećan, oglas je reda radi sigurno), samog posla (bolestan sam, ali ako ne odem mogao bi mi šef to zamjeriti, ako zakasnim skinut će mi s plaće sigurno, ako zabrljam gotovo je, sljedi otkaz, nema druge prilike), kupovanja svakodnevnih namirnica (zašto je ovo na akciji, stoposto nevalja, ne vrijedi, žele nam podvaliti, ma nešto tu smrdi, čekaj vidit ćeš kako će te na kasi oderat), doticaja sa bilo kakvim državnim službama (idete nabrijani pod punom spremom čekajući prvu narogušenu babu iza šaltera da opičite rafal po njoj jer drugčije kod nas ne ide, ljubazne službenice ne postoje, a papiri se ganjaju mjesecima, vaši zahtjevi čame godinama jer služe kao podmetač za kavu gore spomenutim damama...) Taj grč vidim i ovdje kod ljudi koji su tek došli, s tim grčem se i sama još uvijek borim. Kročim ulicama Dublina naouržana do zuba i uredno ostajem zbleznuta irskim opuštenim, jednostavnim i ljubaznim pristupom, te prije svega redom i brzinom kojom državne službe odrađuju svoje zadatke.
Što želim reći? Jednostavno, ne budite narogušene babe. Ne kritizirajte sve što je drugčije od onoga na što ste navikli. Ne umanjujte tuđu vrijednost da bi uzdigli svoju. Čovjek nezadovoljan bilo kojim aspektom svog života u pravilu daje sve od sebe da ga promjeni, učini boljim, ne stagnira, bori se. Takav bez većih problema pronađe posao u Dublinu, ako je to ono što želi, ovi drugi teško i nikako...

Ostajte mi dobro,
Becks



Saturday 29 November 2014

Noa explorer :)

Nastavlja se deveti dan u kišnoj Irskoj bez kiše. Idealno vrijeme za duge šetnje i upoznavanje naše nove okoline. Jednom članu naše obitelji to posebno teško pada. :)



Sean Walsh Memorial Park mi je jedan od dražih mjesta za odmor i rekreaciju. Zapravo i St Stephen's Green Park ako ste bliže centru, a i Phoneix Park u Dublinu 8...Svi su pravi odmor za dušu i idealno mjesto za klince. Prednost dajem prvom jer mi je najbliži. :)


Vikend je bio idealan za posjet Malahide-u. Zanimljivo, čim ste uz obalu osjeti se jedan potpuno drugačiji ritam. Uspavaniji i laganiji. Oduševljava me spoj mora i zelenila, tako je to valjda kad naviknete vidjeti more uz kamen, stjene i škrape. :)  Konačno sam probala tu zloglasnu irsku kavu. Moram priznat da je zbilja bezveze, zrno kave i 2dcl mlijeka. Ostajem pri crnom čaju s mlijekom. Ne znam kako i zašto, no kad si ovdje vrlo brzo postaneš pravi čajoman ( gdje sam ovu riječ izvukla? Haha ), barem je tako u slučaju mog supruga i mene.


I za kraj malo centra...Zanimljiv i inspirativan grad sa mnogo različitih lica. Ako već nemate namjeru živjeti ovdje, dođete li ikad kao turist, nećete požaliti. 




Do sljedećeg javljanja...ostajte mi dobro,
Becks





Saturday 22 November 2014

Dublinska košarica

Jedno od najčešćih pitanja koje mi mnogi postavljaju je koliko što košta u Dublinu. Zapravo kad razmišljate o preseljenju u Irsku, ono prvo što vas zanima je koliko što košta, počevši od stanarine ( koja većinu šokira jer zbilja jeste velika ), režija do najosnovnijih namirnica za kućanstvo. Moram priznati da sam ugodno iznenađena cijenama, zapravo količinom proizvoda koji su jeftiniji nego u Hrvatskoj. Cijene su iz trgovačkih centara poput Tesco-a, Dunnes-a i Lidla. Stavljam popis, a vi procjenite sami. :)


Tuna komadići 185gr  0.89e

Marmelada 454gr 0.99 e
Tjestenina  500g 0.49 e
Pahuljice s cjelovitim žitaricama 750g  1.89e 
Med  340g 1.49e
Kruh 1-2e
Mljeveno goveđe meso 1kg 3.59e
Grašak smrznuti 1kg 0.89e
Mlijeko svježe 1l 0.85-1.20e
Jabuke 1 kg 1.25 - 2.50e
Brokula 500g 1.09e
Šećer 1 kg 1.09e
Banane 1kg 1.25e
Krumpir 1 kg 1.50e ( veće količine su jeftinije 4kg - 4e / 7 kg 4-5e )
Kikiriki 400g 1.09e
Deterdžent za prozore 500ml 0.88e
Deterdžent za suđe 500ml 0.89e
Domestos 0.99e
Dj maramice 64 kom 0.95e
Pelene junior 42 kom 5.79e

Becks


Thursday 13 November 2014

Kako do stana u Dublinu?

Mislite da je u Dublinu teško pronaći posao? E pa u usporedbi sa pronalaženjem stana, pronaći posao je prava sitnica. Stavka kojoj ni suprug ni ja nismo poklanjali pretjerano veliku pažnju. Jer ako imaš novac koliko može biti teško unajmiti stan?Što se tu može zakomplicirati?Ispalo je svašta.
Na najvećim stranicama za rentanje daft.ie i rent.ie more je stanova, no isto tako more je ljudi koji trenutno traže stan u Dublinu. Na jedan stan javi se veliki broj zainteresiranih i onda se gledaju sitnice. Traži se najsigurniji i najmanje rizičan stanar. I niste vi koji odlučujete da li vam se stan sviđa i hoćete li ga uzeti ili ne. Stanodavac je taj koji bira vas. Nešto poput razgovora za posao. Informacije koje smo mi dobili kad je u pitanju unajmljivanje stana su ispale pogrešne, odnosno bolje je reći zastarjele.

Ne možeš naći stan za 800 eura. Čak ni ako je dosta daleko od centra.Većinom za taj novac dobijete garsonjere. Ili bude riječ o stanu u mjestu koje ima jako lošu prometnu povezanost s centrom. Ili je rupa. Dakle, pravilo što dalje od centra jeftinije baš i ne vrijedi. Tko tvrdi suprotno, očito odavno nije posjetio daft.ie, stranicu na kojoj se iznajmljuju stanovi. Prijašnjih 800 postalo je 1000. Za taj iznos se već može naći dobar stan. 

S tim da će onaj bliže centru za taj iznos biti lošiji od onoga u rubnim dijelovima grada. Lošiji u smislu kvadrature, prostranosti i broju soba. Uvriježeno je mišljenje da je za obitelj najbolje tražiti smještaj uz obalu, no cijene stanova uz obalu se kreću od 1200 na dalje, većinom su 1500 eura.
Dublin dijeli rijeka Liffey na sjeverni i južni dio grada. Svaki kvart nosi svoj broj. Neparni brojevi označavaju sjeverni dio Dublina, a parni južni. Južna strana se smatra sigurnijom i lijepšom za stanovanje. No i ona ima dijelova koje se preporuča izbjegavati kao što i sjeverna strana ima dijelova koji su sasvim ok. Dok smo birali područje za nas gotovo se za svako moglo naći koliko pozitivnih toliko i negativnih komentara. Dakle, izbor je zapravo prilično individualan.
Ako imate dijete, u centru vam većina neće iznajmiti stan. Netko će vam to reći otvoreno, a netko će se izmotavati da stan naprosto nije dovoljno velik za dijete koliko god on zapravo bio velik i prostran. Nepisano je pravilo da u centru žive samci ili parovi bez djece, a u rubnim dijelovima grada obitelji.
Nakon što odredite područje i cijenu krećete u bitku većinom s agentima kojima je sasvim svejedno tko ste, što ste, sviđa li vam se stan, pozicija i koliko vam je potreban. Za njega ste samo jedan od tko zna koliko njih koji su pogledali stan taj dan i žele potpuno istu stvar kao i vi.
Kako se istaknuti? Kao prvo, bez preporuka sa posla i od bivšeg stanodavca nemojte se ni pojavljivati. Nosite ih sa sobom poput životopisa no imajte ih i u kompjuterskom obliku jer će dosta agenata tražiti da im preporuke pošaljete mailom.
Prvo pitanje koje se nameće je kako nabaviti preporuke od bivšeg stanodavca ako vam je to prvo iznajmljivanje u Irskoj? Priznaju preporuke iz druge države, no što znači preporuka nekog tamo Ive Ivića koji vas je držao neprijavljene i ničim ne možete dokazati da ste bili njegov stanar? Znači puno. Jer po tom pitanju, Ircima je bitnija forma od sadržaja. Te vam preporuke nitko neće provjeravati, te ih slobodno možete lažirati (primjere uguglajte, ima ih more ). 

Najbitnija je zapravo potvrda da ste zaposleni na puno radno vrijeme. Jer ako ne radite, u pravilu, unajmiti stan ne možete.
Slijedeća bitna stvar je brzina. Kad vas je više zainteresiranih za stan, a svi ste po nekim mjerilima podobni stanari, onome tko je bio najbrži odlazi stan.
A to znači refresh-anje stranica daft.ie i rent.ie svakih pola sata i javljanje na oglas čim se objavi.
Treća stavka je, ako baš morate, imate li djecu jednostavno ih prešutite. Zvuči grozno, no tako će te lakše do stana. U Dublinu je trenutno potražnja za stanovima jako velika i ako moraju birati između para samaca i para sa djecom uvijek će prije uzeti par bez djece. Razlog navodno leži u tome što ako ne budete u mogućnosti plaćati stanarinu, ne mogu vas s djecom izbaciti van.
I posljednja stavka, ali ne najmanje bitna, dođite dotjerani i samouvjereni baš kao što to činite na razgovoru za posao. Morate ostaviti dojam da ste ozbiljni, pouzdani, uredni i redoviti.
Kad se odluče za vas, prvo što trebate je uplatiti depozit za stan u određenom vremenskom roku (obično jedan dan ), ne učinite li to, stan odlazi sljedećem zainteresiranom. Kad je stan useljiv (  mi smo primjerice po plaćanju depozita morali sačekati još nekoliko dana dok su se prijašnji stanari iselili ) uplaćujete prvu rentu i potpisujete ugovor. Tada konačno možete ući u svoj stan.
Postoje i prevaranti koji će pokušati od vas izvući depozit i prvu rentu a stana nigdje. Budite oprezni, posebno ne vjerujte onima koji kažu da iznajmljuju  stan u Dublinu al eto nisu u mogućnosti da vam dođu pokazati stan jer žive u drugoj zemlji i ako se vi slažete oni će vama preko neke firme poslati ključeve a vi novce...bježite od toga. Isto tako, novac izbjegavajte dati na ruke, radije u banku na račun, s potvrdom o uplati.
Moram priznati da nam je pronalazak stana bio poprilično stresan zadatak. A vremenski period od skoro mjesec dana koji smo smatrali sasvim dostatnim za pronaći smještaj ispao je jedva dovoljan.
Svima vama koji tražite stan od srca želim da ga pronađete brzo, lako i sa što manje stresa. :-)
Ostajte mi dobro,
vaša Becks




Tuesday 11 November 2014

Grafton street

Osim što je poznata kao jedna od najvećih šoping ulica, Grafton street je ujedno puna uličnih zabavljača. Dobijete dojam da ste usred nekog festivala, a zapravo se radi o jednoj sasvim uobičajenoj Grafton svakodnevnici. :-)

































Becks


Saturday 8 November 2014

Konačno u Dublinu

Bio je to posljednji let iz Zadra za Dublin za ovu sezonu i naravno bio je pun putnika što je rezultiralo da poletimo punih pola sata kasnije.
Sjedili smo pokraj irskog para koji su bili jako ljubazni i pomogli mi sa prtljagom do samog izlaza sa aerodroma. Nahvalili su Hrvatsku i njene ljepote, smatraju da je Dubrovnik preskup, a Zadar ih je oduševio. Njihov zaključak je bio: "It's a beautiful country but not so good for working, right?" Ma kako su nas samo pročitali...
Nakon što sam isplakala litre suza na muževom ramenu uputili smo se do našeg apartmana. Vožnja od još nekih pola sata dodatno me deprimirala. 
Prvi dojmovi? Osim umora od puta i želje da se zakopam u mužev zagrljaj i cmoljim satima ne mogu nešto više izdvojiti. Taj prvi dan kad dođeš tamo je upravo onakav kako mi je Tonći i opisao; totalno si zbunjen, ništa i nitko ti nije poznato i prvo što poželiš je sjestti u avion i vratiti se nazad, u poznato okruženje. Dobre stare navike. Srećom sve što taj dan trebate je dobro se naspavati, odmoriti i ne razmišljati previše. Jer već sljedećeg dana priča se mijenja.
Centar Dublina vrvi ljudima sa svih strana svijeta, čini mi se čak da još i najmanje čujem engleski jezik. Ono najzanimljivije je to što grad nema zgrada većih od 4 kata i sve je nekako mini, baš kao i kvake na vratima na našem apartmanu koje su postavljene dosta nisko pa sada moj dvogodišnji sin po cijeli dan otvara i zatvara vrata oduševljen što može dohvatiti kvaku.
Iznenadila me brojnost coffee shopova s obzirom da je među prvim stvarima  koje sam čula o Irskoj bila; zaboravi da ćeš se tamo napiti dobre kave, Ircima je pivo broj jedan napitak.Čak i trgovine prehranom imaju aparate s kavom koju možete kupiti. No zasad nisam ni jednu probala. Teško je odreći se starih navika pa je ulazak u poljski dućan i kupnja turske kave bila pri vrhu moje to do liste.
Ono što posebno dolazi do izražaja je ljubaznost Iraca. Samo se približite s dječjim kolicima prvoj stepenici već su tu da pomognu. Uđem u tramvaj s malenim, odmah mi oslobađaju mjesto da sjednem. Djelatnica u Mc donaldsa nam nije htjela naplatiti jednu narudžbu jer nas je, smatrala je, krivo razumjela, a zapravo mi nismo znali dobro objasniti što želimo. Jedna mi se gospođa u trgovini čak ispričala što mi je zaklonila policu s namirnicama, iako je ona prva došla i sasvim mi je bilo logično da je sačekam da uzme što joj treba. Sve su to zapravo normalne stvari i ne bi trebale nikoga čuditi niti biti isticane kao posebne, no kad dođeš iz mjesta gdje prevrnu očima kad te vide s djetetom u nekoj čekaonici ili u redu u nekoj trgovini i pretvaraju se da te ne vide da te slučajno ne bi morali propustiti ili kad s dječjim kolicima pokušavate otvorit vrata trgovine i savladati tih nekoliko stepenica a netko iza vam puše za vrat i nestrpljivo čeka da se vi i vaše derište konačno maknete s puta ( primjera je more da ne nabrajam sad jer bi moglo potrajati ), e tad vas takve stvari naprosto oduševe.

I ono najljepše, svi gledaju svoja posla. Nitko ne bulji u vas, nitko vas ne odmjerava od glave do pete ocjenjujući vaš styling, frizuru, kilogram viška ili manjka. Možete jednostavno biti ono što jeste. A to je naprosto divan osjećaj.
Grad je vrlo živ, ima svoj ritam i energiju koja je zarazna. Znala sam se uhvatiti kako se bez razloga kezim od uha do uha. No isto tako vidjet će te i prosjake na ulici, ljude sa sumornim izrazom lica, ljude od kojih vas hvata jeza jer im na čelu doslovno piše troublemaker, ljude koji su pomalo nasrtljivi i guraju se. Ipak je to grad stranaca i kao takav pun različitih ljudi i kultura iz kojih potječu.
Planirate li ovdje živjeti i imate obitelj, centar Dublina i nije baš dobar izbor. Zapravo, pokušate li s djetetom unajmiti stan u centru ili blizu centra apsolutno nitko vam neće to dozvoliti. Dok sam bila u Hrvatskoj bilo mi je to pomalo neshvatljivo, no sad kad sam tu vidim zašto je tako. I nećete nešto puno djece ni vidjeti na ulicama. No čim se odmaknete malo dalje u bilo koje predgrađe Dublina, situacija se potpuno mijenja. Ritam je mirniji, više je zelenih površina, ulice vrve mamama s kolicima i osjećate tu familly friendly atmosferu u zraku.
U sljedećem postu nešto više o iznajmljivanju stanova u Dublinu.

Ostajte mi dobro,
vaša Becks

Sunday 2 November 2014

Različiti ljudi različito misle

Dodala bih i žele različite stvari. Imaju različite prioritete.
Članak o našem odlasku u Irsku na portalu Šibenik in privukao je određenu pozornost. Zapravo priličnu. Iskreno, nisam se tome nadala. Sjećam se, kad se ideja o članku tek rađala, kako sam mislila da u našem odlasku nema ništa što bi moglo interesirati bilo koga. Sad shvaćam da nije tako i to vjerojatno jer velik broj ljudi želi upravo istu stvar. Otići odavde. I koliko sam sretna i uzuđena zbog odlaska toliko mi je i žao. Što ova prekrasna zemlja naprosto tjera ljude da je napuste.
Uz velik broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara bilo je ponešto i negativnih. Čak i onih koji tvrde da je sve to izmišljotina jer ne možeš sletiti u petak i u ponedjeljak imati posao. Bajke za malu djecu.
Pa iskreno da sam i sama to pročitala vjerojatno bi mi zvučalo bajkovito. No ono što ovu bajku čini potpuno realnom su mjeseci pripreme koji su prethodili tom događaju. Ako jednog dana jedostavno odlučiš sjesti u avion i otići odavde, velika je vjerojatnost da ćeš se vrlo brzo vratiti. Jer si nepripremljen. To je poput intervjua za posao. Ako nisi odradio domaću zadaću, sažvakat će te i ispljunit prije nego iti uspiješ shvatiti što se dogodilo.
Nakon odluke da ćemo definitivno otići u Irsku krenule su temeljite pripreme; google je radio punom parom, prijatelje i poznanike koji u Irskoj imaju prijatelje i poznanike davili smo upitima gotovo svakodnevno. Kako? Zašto? Čega se paziti, na što pažnju obratiti? Ići svi zajedno ili ipak ne?
Na taj način saznaš puno stvari, naprimjer da će CV napisan u europassu lako završiti u smeću jer Ircima nije omiljen, da je u ugostiteljstvu najlakše dobiti posao, da se na razgovoru ne smiješ pojaviti u trapericama za kakav god se posao prijavljivao, da možeš preko interneta poslati milijun zamolbi i ne dobiti odgovor ni na jednu jer za neke poslove je ipak najbitnije da si tamo, da si čim si sletio kupio irski broj i uredno ga stavio pod kontakt broj u svom CV-ju da svom poslodavcu daš do znanja da si tu i da si dostupan odmah...
Zamislite nekog vlasnika restorana koji prebire po moru životopisa i treba među tom hrpom izabrati jednog do dva konobara. Hoće li zvati nekog tamo Hrvata na hrvatski broj i čekati ga da se on spakira, bukira let i dođe za 15-20 dana ili će u moru istih zapamtiti nekoga tko je došao, dostavio svoj životopis osobno i spreman je početi raditi odmah?
 Naravno, ovakav pristup ne možete primjeniti na svaku vrstu posla. Ako ste kakav stručnjak moguće je da će te posao naći dok ste još doma jer vas će sigurno čekati. Čak i pronaći vam stan...
S druge strane, netko će možda primjeniti sve ovo gore napisano i tražit će posao nekoliko tjedana, čak i mjeseci. Sve je relativno, ponešto je i stvar sreće i trenutka, no najveći dio odlazi upravo na naše različitosti. Tako ni jedna priča ni ne može biti jednaka niti okarakterizirana kao bajka.
Torbe su spakirane, ujutro u 6.30 sa svojim sinom po prvi puta sjedam u avion. Nakon duga dva mjeseca naša obitelj opet će biti potpuna, :)




Do sljedećeg posta iz Dublina,

Vaša Becks


Saturday 1 November 2014

Kad se male ruke slože

Izašao je članak o našem pothvatu na najboljem portalu u Šibeniku! :) :) :)
Članak možete pročitati ovdje Šibenik in
Hvala novinarki Sanji Jurišić i neponovljivoj Chudofix photography , divne ste. :)

Becks

Fenomen zvan Irska


U posljednje vrijeme gotovo da ne mogu proći gradom a da netko ne spomene Dublin ili Irsku općenito. Ne postoji osoba koja ako već ne putuje gore, onda poznaje nekoga tko je već otputovao ili tko će u bližoj budućnosti otputovati i pokušati svoj život učiniti kvalitetnijim van lijepe naše.
Ni moja malena obitelj nije iznimka, zapravo suprug mi je u Dublinu već dva mjeseca i za nekoliko dana naš sin i ja mu se pridružujemo. Kroz ovaj blog pokušat ću ispričati našu priču i možda još ponekog nagovoriti ili odgovoriti od odlaska. Sjećam se kad se ta misao tek počela rađati u našim glavama ( zahvaljući jednoj bezazlenoj kavi na stanci na poslu )  i milijun pitanja koja su nam se vrzmala po glavi. Kako ovo, kako ono? Zašto? Isplati li se riskirati? Što ako?...Je li zbilja gore tako dobro kako se priča?...
Dugo smo vremena suprug i ja težili odlasku iz Hrvatske. Oboje smo bili zaposleni  na neodređeno vrijeme u dobrim firmama i primali svoju plaću na vrijeme što se mnogima oko nas činilo kao nešto  čemu samo lud čovjek može okrenuti leđa

Nije li tužno  što živimo u vremenu u kojem  ti netko ističe nekašnjenje plaće kao dodatni bonus koji većina poslodavaca ne daje? Što je ugovor na neodređeno poput diplome prestižnog fakulteta koju treba uokviriti i objesiti na zid da se familija njome diči?...Što nam se to desilo da nas čini tako pasivnima i negativnima? Zašto je najčešća rečenica koju čujem: “ Dobro je kako je moglo biti...” umjesto  “ Dobro je al zašto ne bi bilo i bolje?”...
Kažu mi da je svugdje manje više isto i da je ludo što želim ovo prekrasno dalmatinsko sunce zamijeniti kišom, a višesatno ispijanje makijata na rivi radnim vremenom od 9 do 5. Da, to su gušti koje rijetko tko danas ima...Ali samo su to. Gušti. Gušti mi neće sina poslati na fakultet. Neće mi osigurati pristojnu penziju. Neće mi kupit stan. Kao ni onaj ugovor na neodređeno, osim ako mi je cilj sljedećih 30 godina mjesečno od ispodprosječne plaće odvajati 3500 kuna, o Pikovoj premijer šunki samo sanjati i sa suzom u oku tetu u konzuma zamoliti da nareže 20 deka k plus parizera, te se tresti ko prut pri pomisli kako bi i moj poslodavac mogao biti sljedeći koji će ukinuti bonus isplaćivanja plaće...
Nije li nezadovoljstvo sve većeg broja ljudi u Hrvatskoj i rezultiralo fenomenom zvan Irska?
Naš odlazak u Dublin potraga je za kvalitetnijim životom. Boljim mogućnostima i prilikama. Možda bude uspješna, a možda i ne, možda se vratimo puno prije nego smo očekivali, a možda i ne... Jedno je sigurno, ako ne pokušamo nikada nećemo znati i onaj mali crvić sumnje nikada nam neće dati mira.  A ima li što gore od kajanja za propuštenim prilikama?





Do tipkanja,
Becks