Sjećam se kad smo tražili smještaj u Dublinu koliko su nas svi ti
kvartovi i predgrađa samo zbunjivali. Koje je super, koje ok, koje otmjeno
odnosno posh kako ovdje vole reći, a koje zbilja treba zaobilaziti.I što smo se
više raspitivali, to je popis dobrih i loših gubio smisao. Jer svatko je mislio
drugčije. Istina, prevladava mišljenje da je jug najbolji i najsigurniji, a
sjever ponešto lošiji. Kako vrijeme ide, sve je više onih koji i o sjeveru
imaju samo riječi hvale. S obzirom da smo svi različiti, logično je da se oko
svega ne možemo ni složiti, no isto tako predrasuda je poprilično. Priča koje
su drastično napuhane i imaju malo veze sa stvarnošću.
Nedavno smo išli na izlet
u Dun Laoghaire, iskreno oduševio me. More, dokovi, velike šetnice, park, ulice
s trgovinama, malene, tople, zanimljive...Kad sam svoje oduševljenje podjelila
s nekoliko Iraca, njihov je odgovor bio da je Dun Laoghaire ok, ali i da nije
baš najbolji izbor. Kažu, ima dosta droge i navodno čak dva centra za
odvikavanje. Gledano s pozitivne strane, to je prednost naspram drugih, što ne?
:) S obzirom da među našim ljudima vlada mišljenje kako je jug jedini
vrijedan pažnje po pitanju stanovanja, ovakav odgovor nisam očekivala. Još
jedna pljuska generaliziranju. Naša potraga za idealnim mjestom za nas u
Dublinu se nastavlja, a konačni zaključci su još uvijek stavljeni na čekanje.
Naime, postavili smo si za cilj obići i istražiti većinu kvartova i predgrađa i
na taj način izabrati onaj gdje se možemo zamisliti kao stanari na duže staze.
U svakom slučaju preporučljivo je uvažavati mišljena Iraca ili naših ljudi koji
su Irskoj jaaaako dugo. Razlog? Novopridošlice još uvijek većinom pate od poremećaja
često viđenog u našim krajevima; želim živjeti u najelitnijem dijelu Dublina,
sad i odmah, makar bio kruha gladan jer bitno je kako to prema van izgleda,
bitno je što će ljudi reći. Od takvih se ne može baš puno naučiti.
Zapravo, sukladno pričama o dolasku u Irsku gdje uglavnom slušamo
i čitamo samo o pozitivnima, ni mjesto stanovanja nije iznimka. Svi su u tzv.
posh kvartovima gdje je sve divno i krasno. Nebo vedrije, zrak čišći. Svi su
mršavi, lijepi, bogati i sretni. Nemaju nikakvih problema. Ne prolaze procese
prilagodbe. Zapravo ne prolaze nikakve procese. Oni su posh. Kad si posh nema
procesa. Sve ti je servirano, ti samo uzimaš. I nisu ti jasni oni jadnici koji
muku muče da dosegnu određeni stupanj sigurnosti kao imigranti u Irskoj. Kao da
su s druge planete. Mogu to razumjeti. To je ljudska priroda. Uostalom, ako
nije posrijedi kakav napeti krimić ili ljubić koji čitamo uz šalicu kave,
jednostavno ne želimo slušati o lošim stvarima. Jer u realnosti, za razliku od
knjiga, većinom nismo sigurni u happy end. Zbog toga smo nesigurni, sram nas
je, jer ako ne uspijemo, ako slučajno kažemo da nam je teško, da smo možda
posao tražili mjesecima, da smo živjeli u ne tako posh kvartovima ili djelili
kuću s potpunim strancima u najotmjenijim (ista stvar, samo ljepše upakirana za
javnost), po hostelima djelili sobu s još, u najboljem slučaju desetoro ljudi,
lišeni bilo kakve privatnosti, trpeći nesnosan smrad nogu Brazilca koji leži do
nas (isprika Brazilcima, sasvim ste slučajno tu) ili seks mladih i zaljubljenih
turista koji se ne mogu kontrolirati (o da i to se događa) pa ste prisiljeni
slušati njihove uzdahe proklinjući u sebi i Irsku i dan kad ste pomislili
da je boravak u hostelu izvrsna prilika za upoznavanjem novih ljudi iz
različitih djelova svijeta...
Dakle, ako sve to
priznamo, što smo onda? Primjerci nesposobnih i nesnalažljivih? Upravo
suprotno. U takvim situacijama učimo. A život nije dugi godišnji odmor lišen
problema već konstantni proces učenja (bar Paulo Coelho tako tvrdi u
svom postu na instagramu, bez hashtaga, jer i on je slavan i posh, a takvima hashtag
nije potreban. No čovjek barem ne priča gluposti).
U slučaju ružičastih priča
o Irskoj malo šta naučimo. Zapravo, primjetila sam da mnoge ljude takve priče
navedu na zaključke koji slabo imaju doticaja sa stvarnošću. I onda bude Irska
kriva. E pa nije Irska kriva. Nisu krive ni sve one ružičaste priče, i one su
nam potrebne baš kao i one manje ružičaste, s više nijansi sive. Prve za
entuzijazam i samopouzdanje, druge da ponešto naučimo. Šteta što je ovih drugih
tako malo. Jer ima ih poprilično. I puno su zanimljivije, jednostavno zato jer
su životne.
Ako znamo što nam je cilj
ne bi se trebali sramiti poteškoća na putu na koje nailazimo. Niti bi oni koji
su imali tu sreću da taj put prođu s minimalnim preprekama trebali imati tako
pokroviteljski, snobovski, da ne kažem balkanski stav. Nismo li zbog njega i
utekli iz Hrvatske?
S obzirom na komplikacije koje smo imali oko
pronalaska smještaja kad smo tek dolazili, imali smo izbor ili uzeti stan u
Tallaghtu ili odgoditi let. Odlučili smo se za prvu opciju iako je Tallaght na
popisu onih lošijih mjesta za življenje. Priznajem, nije mi bilo svejedno,
negativna strana pretjeranog surfanja i istraživanja je ta da stvorite određenu
sliku u glavi, bilo pozitivnu ili negativnu, pomnožite je nekoliko puta i
dobijete prilično drugačiji rezultat od realnog stanja stvari. Uostalom,
nijedno istraživanje, surfanje ili nečiji doživljaji ne mogu zamjeniti vaše
osobno iskustvo. Koliko god vas u to uvjeravali oni čija noga nije kročila
dalje od isključivo otmjenih područja. Moje iskustvo o Tallaghtu je daleko
ugodnije od očekivanog, dokaz kako predrasude zbilja mogu iskriviti realno
stanje stvari.
Uostalom i slike su to da ponešto kažu. Super mi je
kad nas netko posjeti i još na stanici luasa prokomentira: Oh, pa izgleda skroz
ok, ja mislila/o da je ovdje teški očaj. Ma da, bez noža ne izlazim iz kuće,
jedan čak skrivam u dječjim kolicima jer iza svakog ugla vrebaju
manijaci...Mašta čini čuda. Surfanje internetom isto.
Priče koje kruže su više nego pretjerane. Istina je
da dosta ovisi u kojem ste djelu Tallaghta. Centar je i više nego solidan,
zatim Belgard, Kingstown, Old Bawn, Firhouse, Kilnamanagh. Najzloglasniji su
Jobstown i Fetercairn. Zloglasni u tolikoj mjeri da zbog njih u biti Tallaght i
ima takvu reputaciju. Ljudi su pristojni, ugodni, izdvojila bi kao manu to što
je previše stranaca, posebice Poljaka. Ponekad nemate osjećaj da ste u Irskoj.
Ne da imam što protiv stranaca, no recimo Poljaci nisu tako pristupačni kao
Irci.
Ono što je najbolje, Tallaght ima doslovno sve na
dohvat ruke u krugu jedva jednog kilometra: Luas, bolnica, pošta, knjižnica,
teretana, kino, kazalište, Rua Red centar umjetnosti, ITT Dublin - institut
tehnologije, shoping centar, Aldi, Lidl, Tesco, Dunnes stores, porezna,
socijalno, policijska postaja, predivni Sean Walsh park, prostrane šetnice,
dječje igralište...Auto vam ovdje uopće nije potrebno, a ni česti odlasci do
centra jer ovdje imate apsolutno sve.
Tallaght je smješten 13 kn jugozapadno od Dublina,
s centrom je povezan luasom i busom. U centru ste za nekih 35 minuta.
Zadnjih godina u Tallaghtu se mnogo gradi i dosta
je zgrada koje još nisu završene pa neki djelovi ostavljaju dojam napuštenosti,
rekli bi Irci ghost town.
Najam stanova je i ovdje porastao, no i dalje je
manji nego u djelovima bližim centru, a posebice na jugu. Jednosoban stan je
oko 950 - 1000 eura, dvosoban i trosoban se nađu od 1100-1300 eura. Stanovi su
većinom u odličnom stanju, većina zgrada je niknula ne tako davno, prilično
prostrani, čak i oni jednosobni i solidno namješteni.
E sad...bez obzira na dobar utisak koji je Tallaght na nas
ostavio, ne vidimo se ovdje. Razlog? Jednostavno jer postoje lijepša i
sigurnija mjesta. Sigurnija za djecu. Lako je izbjegavati loša područja dok ti
je dijete malo, no jednom će morati i krenuti u školu, a tad će ga biti puno
teže kontrolirati.
U međuvremenu treba istražiti toliko toga:
Dublin Mountains Way - planinarska ruta koja se proteže od
Tallaghta pa sve do Shankilla na istoku u dužini od 42 km.
Blessington lakes - udaljeni od Tallaghta svega nekih 20 - ak km,
te parkovi kao što su Dodder valley park, Bancroft park, Tymon park...
Voljela bi da mi se javite sa svojim pričama i dojmovima iz bilo
kojeg dijela Dublina. Ako imate malo volje i slobodnog vremena, pišite mi, rado
ću prenjeti vaša iskustva. Vjerujem da je to tema koja mnoge zanima, a o kojoj
se nedovoljno priča. Svi ćemo ponešto novo naučiti, a vjerujem i razbiti pokoju
predrasudu.
Ostajte mi dobro,
vaša Becks