Dublin Pride, festival koji nikako ne možemo probaviti

Znate kad je prvi održan? Davne 1983 godine. Prije više od 30 godina Irska je izrazila želju za jednakošću i tolerancijom. Hrvati moji, a gdje smo mi? Ni blizu osamdeset treće čini mi se, a kamoli 2015...

Iskreno, nisam puno obraćala pažnju na išta vezano uz homoseksualizam. Smatrala sam ih dijelom društva u kojem živim i nije mi bilo ni na kraj pameti da bi danas u 2015 godini njihovo postojanje ikome predstavljalo ikakav problem, prijetnju ili što već oni predstavljaju onima koji ih časte pogrdnim imenima i otvoreno mrze. 

Zgrozila sam se pojedinim komentarima svojih sunarodnjaka na jučerašnji Pride.

I neke mi stvari jednostavno nisu jasne, ne drže vodu.

Reći ćemo za sebe da smo ponosni Hrvati. Katolici. Pobornici tradicionalnih vrijednosti. Obitelj nam je svetinja. Djeca su nam naše najveće blago. Zvuči divno. I jeste divno.

No, znamo li što zapravo znači biti katolik? Znamo li što su zapravo tradicionalne vrijednosti?

Otkad su to mržnja, netolerancija i tlačenje manjina? Kad su zamijenili mjesta sa ljubavlju, razumjevanjem i poštivanjem različitosti? I ono najbitnije...

Otkud nam pravo da sudimo ikome? Tko smo to mi da sudimo ikome? Da li je to neko nepisano pravilo koje uživa većina? Više nas je pa smo logikom stvari pametniji, bolji, ispravniji, znamo gdje je kome mjesto? 

Smetaju nas dva homoseksualca kao da su najljući otrov otkad je svijeta. 

Što je njihova ljubav koju uživaju bez ičije prisile naspram svih onih gadosti koje guramo pod tepih prave obitelji? A budimo iskreni, guramo svašta.

Zlostavljanje žena. Zlostavljanje djece. Psihički. Verbalno. Fizički. Seksualno. Toliko je toga u ljudskoj prirodi što bi trebalo po samoj pirodi stvari biti pogrešno pa se opet prakticira svaki dan.  Ali heteroseksualci smo pa je valjda to u redu? To je pravo koje se dobiva rođenjem? 

I što je to naspram štete koju ljubav dvaju homoseksualca može nanjeti nekome? Sitnica...
Previše šutimo. Pred onim što je zbilja bitno sklapamo oči, okrećemo glavu i zatvaramo usta. U današnje vrijeme komunikacija kao da je nazadovala, zakržljala u razvoju poput bolesnog djeteta. I cvili. Moli za oslobođenjem...

Davno smo zaglibili u kaljuži grijeha i izopačenosti da bi imali pravo ikome suditi. Ako smo ikada i imali to pravo. I oni najčišća srca kad sude, sude ravnajući se po svojim strahovima. Subjektivno i odveć emotivno. 

"Bolesnici. Pederčine. Treba ih sve zatvorit, zapalit. Truju nam djecu. Okreću na grijeh." - samo neke od riječi koje sam imala prilike čuti. Ne od Iraca, od Hrvata. Ne svih, naravno, ali od većine nažalost. Govor čiste mržnje. 

Nismo li svi stvoreni na sliku Božju? Što mu onda pljujemo u lice?

Davne 1983 godine sam se rodila. U državi gdje su se često u ime Boga i obitelji činile grozote. 32 godine poslije, čine se i dalje. Napredak kao da nam nije u krvi. 

Možda sam idealist, možda sam odveć naivna jer uporno ne prestajem vjerovati u dobrotu u ljudima, ljubav koja mijenja apsolutno sve ako smo dovoljno hrabri da je pustimo u svoje srce. 

Onima koji ne nanose zlo nikome nemamo prava suditi, određivati im mjesto u piramidi života, izrugivati se njihovim izborima jer su drugačiji od naših. 

Da smo kojim slučajem mi manjina, koliko bi glasni bili? Koliko bi se borili za sebe, za ono što jesmo? Svim srcem, zar ne?  Ne bi nikome dopustili da nas uguraju u prosjek, u većinu. U tuđe živote. Neće ni oni nama. I što je naša mržnja glasnija, njihov je odgovor još glasniji. 

Već 32 godine Irska slavi toleranciju i jednakost. Nedavno je postala prva zemlja na svijetu koja je na referendumu legalizirala istospolne brakove. 

Sretna sam što živim u takvoj državi, tužna što našoj još uvijek nedostaje tako mnogo tolerancije i poštivanja različitosti. 

Ostajte mi dobro,
Becks