Saturday 17 January 2015

Dublin i njegovih 50 nijansi

Sjećam se kad smo tražili smještaj u Dublinu koliko su nas svi ti kvartovi i predgrađa samo zbunjivali. Koje je super, koje ok, koje otmjeno odnosno posh kako ovdje vole reći, a koje zbilja treba zaobilaziti.I što smo se više raspitivali, to je popis dobrih i loših gubio smisao. Jer svatko je mislio drugčije. Istina, prevladava mišljenje da je jug najbolji i najsigurniji, a sjever ponešto lošiji. Kako vrijeme ide, sve je više onih koji i o sjeveru imaju samo riječi hvale. S obzirom da smo svi različiti, logično je da se oko svega ne možemo ni složiti, no isto tako predrasuda je poprilično. Priča koje su drastično napuhane i imaju malo veze sa stvarnošću.
Nedavno smo išli na izlet u Dun Laoghaire, iskreno oduševio me. More, dokovi, velike šetnice, park, ulice s trgovinama, malene, tople, zanimljive...Kad sam svoje oduševljenje podjelila s nekoliko Iraca, njihov je odgovor bio da je Dun Laoghaire ok, ali i da nije baš najbolji izbor. Kažu, ima dosta droge i navodno čak dva centra za odvikavanje. Gledano s pozitivne strane, to je prednost naspram drugih, što ne? :)  S obzirom da među našim ljudima vlada mišljenje kako je jug jedini vrijedan pažnje po pitanju stanovanja, ovakav odgovor nisam očekivala. Još jedna pljuska generaliziranju. Naša potraga za idealnim mjestom za nas u Dublinu se nastavlja, a konačni zaključci su još uvijek stavljeni na čekanje. Naime, postavili smo si za cilj obići i istražiti većinu kvartova i predgrađa i na taj način izabrati onaj gdje se možemo zamisliti kao stanari na duže staze. U svakom slučaju preporučljivo je uvažavati mišljena Iraca ili naših ljudi koji su Irskoj jaaaako dugo. Razlog? Novopridošlice još uvijek većinom pate od poremećaja često viđenog u našim krajevima; želim živjeti u najelitnijem dijelu Dublina, sad i odmah, makar bio kruha gladan jer bitno je kako to prema van izgleda, bitno je što će ljudi reći. Od takvih se ne može baš puno naučiti.





Zapravo, sukladno pričama o dolasku u Irsku gdje uglavnom slušamo i čitamo samo o pozitivnima, ni mjesto stanovanja nije iznimka. Svi su u tzv. posh kvartovima gdje je sve divno i krasno. Nebo vedrije, zrak čišći. Svi su mršavi, lijepi, bogati i sretni. Nemaju nikakvih problema. Ne prolaze procese prilagodbe. Zapravo ne prolaze nikakve procese. Oni su posh. Kad si posh nema procesa. Sve ti je servirano, ti samo uzimaš. I nisu ti jasni oni jadnici koji muku muče da dosegnu određeni stupanj sigurnosti kao imigranti u Irskoj. Kao da su s druge planete. Mogu to razumjeti. To je ljudska priroda. Uostalom, ako nije posrijedi kakav napeti krimić ili ljubić koji čitamo uz šalicu kave, jednostavno ne želimo slušati o lošim stvarima. Jer u realnosti, za razliku od knjiga, većinom nismo sigurni u happy end. Zbog toga smo nesigurni, sram nas je, jer ako ne uspijemo, ako slučajno kažemo da nam je teško, da smo možda posao tražili mjesecima, da smo živjeli u ne tako posh kvartovima ili djelili kuću s potpunim strancima u najotmjenijim (ista stvar, samo ljepše upakirana za javnost), po hostelima djelili sobu s još, u najboljem slučaju desetoro ljudi, lišeni bilo kakve privatnosti, trpeći nesnosan smrad nogu Brazilca koji leži do nas (isprika Brazilcima, sasvim ste slučajno tu) ili seks mladih i zaljubljenih turista koji se ne mogu kontrolirati (o da i to se događa) pa ste prisiljeni slušati njihove uzdahe proklinjući u sebi i Irsku i dan kad ste pomislili da je boravak u hostelu izvrsna prilika za upoznavanjem novih ljudi iz različitih djelova svijeta...
Dakle, ako sve to priznamo, što smo onda? Primjerci nesposobnih i nesnalažljivih? Upravo suprotno. U takvim situacijama učimo. A život nije dugi godišnji odmor lišen problema već konstantni proces učenja (bar Paulo Coelho tako tvrdi u svom postu na instagramu, bez hashtaga, jer i on je slavan i posh, a takvima hashtag nije potreban. No čovjek barem ne priča gluposti).
U slučaju ružičastih priča o Irskoj malo šta naučimo. Zapravo, primjetila sam da mnoge ljude takve priče navedu na zaključke koji slabo imaju doticaja sa stvarnošću. I onda bude Irska kriva. E pa nije Irska kriva. Nisu krive ni sve one ružičaste priče, i one su nam potrebne baš kao i one manje ružičaste, s više nijansi sive.  Prve za entuzijazam i samopouzdanje, druge da ponešto naučimo. Šteta što je ovih drugih tako malo. Jer ima ih poprilično. I puno su zanimljivije, jednostavno zato jer su životne. 
Ako znamo što nam je cilj ne bi se trebali sramiti poteškoća na putu na koje nailazimo. Niti bi oni koji su imali tu sreću da taj put prođu s minimalnim preprekama trebali imati tako pokroviteljski, snobovski, da ne kažem balkanski stav. Nismo li zbog njega i utekli iz Hrvatske? 





S obzirom na komplikacije koje smo imali oko pronalaska smještaja kad smo tek dolazili, imali smo izbor ili uzeti stan u Tallaghtu ili odgoditi let. Odlučili smo se za prvu opciju iako je Tallaght na popisu onih lošijih mjesta za življenje. Priznajem, nije mi bilo svejedno, negativna strana pretjeranog surfanja i istraživanja je ta da stvorite određenu sliku u glavi, bilo pozitivnu ili negativnu, pomnožite je nekoliko puta i dobijete prilično drugačiji rezultat od realnog stanja stvari. Uostalom, nijedno istraživanje, surfanje ili nečiji doživljaji ne mogu zamjeniti vaše osobno iskustvo. Koliko god vas u to uvjeravali oni čija noga nije kročila dalje od isključivo otmjenih područja. Moje iskustvo o Tallaghtu je daleko ugodnije od očekivanog, dokaz kako predrasude zbilja mogu iskriviti realno stanje stvari.
Uostalom i slike su to da ponešto kažu. Super mi je kad nas netko posjeti i još na stanici luasa prokomentira: Oh, pa izgleda skroz ok, ja mislila/o da je ovdje teški očaj. Ma da, bez noža ne izlazim iz kuće, jedan čak skrivam u dječjim kolicima jer iza svakog ugla vrebaju manijaci...Mašta čini čuda. Surfanje internetom isto.
Priče koje kruže su više nego pretjerane. Istina je da dosta ovisi u kojem ste djelu Tallaghta. Centar je i više nego solidan, zatim Belgard, Kingstown, Old Bawn, Firhouse, Kilnamanagh. Najzloglasniji su Jobstown i Fetercairn. Zloglasni u tolikoj mjeri da zbog njih u biti Tallaght i ima takvu reputaciju. Ljudi su pristojni, ugodni, izdvojila bi kao manu to što je previše stranaca, posebice Poljaka. Ponekad nemate osjećaj da ste u Irskoj. Ne da imam što protiv stranaca, no recimo Poljaci nisu tako pristupačni kao Irci. 





Ono što je najbolje, Tallaght ima doslovno sve na dohvat ruke u krugu jedva jednog kilometra: Luas, bolnica, pošta, knjižnica, teretana, kino, kazalište, Rua Red centar umjetnosti, ITT Dublin - institut tehnologije, shoping centar, Aldi, Lidl, Tesco, Dunnes stores, porezna, socijalno, policijska postaja, predivni Sean Walsh park, prostrane šetnice, dječje igralište...Auto vam ovdje uopće nije potrebno, a ni česti odlasci do centra jer ovdje imate apsolutno sve.
Tallaght je smješten 13 kn jugozapadno od Dublina, s centrom je povezan luasom i busom. U centru ste za nekih 35 minuta.
Zadnjih godina u Tallaghtu se mnogo gradi i dosta je zgrada koje još nisu završene pa neki djelovi ostavljaju dojam napuštenosti, rekli bi Irci ghost town.
Najam stanova je i ovdje porastao, no i dalje je manji nego u djelovima bližim centru, a posebice na jugu. Jednosoban stan je oko 950 - 1000 eura, dvosoban i trosoban se nađu od 1100-1300 eura. Stanovi su većinom u odličnom stanju, većina zgrada je niknula ne tako davno, prilično prostrani, čak i oni jednosobni i solidno namješteni.





E sad...bez obzira na dobar utisak koji je Tallaght na nas ostavio, ne vidimo se ovdje. Razlog? Jednostavno jer postoje lijepša i sigurnija mjesta. Sigurnija za djecu. Lako je izbjegavati loša područja dok ti je dijete malo, no jednom će morati i krenuti u školu, a tad će ga biti puno teže kontrolirati.
U međuvremenu treba istražiti toliko toga:
Dublin Mountains Way -  planinarska ruta koja se proteže od Tallaghta pa sve do Shankilla na istoku u dužini od 42 km.
Blessington lakes - udaljeni od Tallaghta svega nekih 20 - ak km, te parkovi kao što su Dodder valley park, Bancroft park, Tymon park...

Voljela bi da mi se javite sa svojim pričama i dojmovima iz bilo kojeg dijela Dublina. Ako imate malo volje i slobodnog vremena, pišite mi, rado ću prenjeti vaša iskustva. Vjerujem da je to tema koja mnoge zanima, a o kojoj se nedovoljno priča. Svi ćemo ponešto novo naučiti, a vjerujem i razbiti pokoju predrasudu. 


Ostajte mi dobro,
vaša Becks



Sunday 4 January 2015

Prilagodba i njene nuspojave



Prošla su dva mjeseca od našeg dolaska, odnosno Noinog i mog. Tonći broji nešto više. Najgore je prošlo; taj ponekad tako naporni proces prilagodbe. Odricanje od nekih starih navika, prihvaćanje novih. Zvuči poput novogodišnje odluke. Pa skoro da i jest. Oduvijek sam se smatrala osobom koja voli promjene jer ih prije svega smatram prilikom za rast i razvoj. Nikad nisam razumjela ljude koji dugi niz godina tapkaju na jednom mjestu unatoč nezadovoljstvu koje osjećaju. Vjerovatno postanu robovi dobrih starih navika, poput nošenja udobnih starih tenisica koje ti je mrsko zamjeniti novim jer tko će čekati dok se razgaze i trpit žuljeve? Ovaj put i meni ih se bilo teško riješit. Dođe to valjda s godinama. Nebrojeno sam puta uzdahnula i pomislila da si ostala sad se ne bi morala s tim zajebavat. Počevši od banalnih sitnica poput oštrog brašna koje u Irskoj naprosto ne postoji, čak ga ni google translate ne prepoznaje, do Noine teže prilagodbe na novu okolinu.
Vjerujem da će proći još dosta mjeseci prije nego budem mogla realno ocjeniti Irsku, jer toliko toga još treba vidjeti, upoznati i doživjeti, za sada samo skupljam pluseve i minuse.




Susreti s Ircima i dalje su pozitivni. Ljudi su jednostavno ljubazni, susretljivi, opušteni i spremni pomoći. Nađete li se negdje u pregrađu gdje je ritam manje užurban nego u centru grada, prođete li ulicom pokraj nekoga i pogledate ga u oči, pozdravit će vas, kimnuti glavom, nasmješit se. Uđete li u lift učinit će isto. Po tome odmah prepoznam tko je stranac, oni su mnogo oprezniji, suzdržaniji, spuštaju pogled, procjenjuju vas ispod oka, osjećaju se nesigurno jer su daleko od mjesta koje su veći dio svog života zvali domom. Osim onih koji su tu već godinama, oni poprime irska obilježja.
Kod kruga naših ljudi koje sam imala prilike ovdje upoznati primjećujem iste početničke nedaće.
Smještaj je i dalje na popisu najnezahvalnijh stvari, cijene rentanja vrtoglavo rastu, sad su i veće nego prije tri mjeseca kad smo mi tražili smještaj.
Prvi poslovi. Često su part time. Često za minimalnu plaću. Često bez pisanog ugovora (ovdje vrijedi i takozvani usmeni ugovor koji je pravno gledano jednako obvezujući kao i pisani, no teško je dokaziv u slučaju bilo kakvih problema sa poslodavcem). No šutite i trpite jer su prva zaposlenja samo prva stepenica prema vašem uspjehu. Bez prethodnog irskog radnog iskustva jednostavno ste prisiljeni odtrpit neke stvari. Dobra je stvar što su poslodavci skloni nagrađivanju ako im se dokažete kao dobar radnik. Bilo kroz veću plaću, dodatne bonuse, davanje dodatnih poslova koji se ekstra plaćaju...
Loša strana (a i ne mora biti, ovisi kako na to gledate) je što krećete od nule u apsolutno svemu. Nakon određenih statusa koje ste imali u lijepoj našoj ma koliko oni mali ili veliki bili, ovdje ste jednostavno nitko i ništa. 
Potrebno je vrijeme da postignete neke osnovne stvari. U suštini to nije loša stvar jer imate priliku nanovo izgraditi sva ona područja na kojima ste prije fulali i smatrali ih svojim nedostatkom, no iziskuje određena odricanja, prije svega oduzima vam udobnost i sigurnost koju vam pružaju utabani putevi.
Lakše i brže će te se snaći ako nemate djece. Obitelj prolazi kroz nešto duži proces. Smatram da je zapravo najnezahvalnije živjeti ovdje sa djetetom mlađim od tri godine. U smislu profesionalnog razvoja oba roditelja. Jer su vrtići skupi i naprosto tjeraju jedno od roditelja da budu doma. No i to ima svoje rješenje, pa ako ništa neće ni dijete vječno biti mlađe od tri godine. 
Često me pitate može li se živjeti s jednom plaćom. Može ali...Ovisi kolika je. Ovisi koliko vas je. Ovisi o vašim potrošačkim navikama. Vašem izboru stanovanja. Ovisi da li ste spremni strpljivo i polako graditi svoj novi život ili želite sve sad i odmah. Dakle nema crno-bijelog odgovora. Sve ovisi o svemu. I svakomu. Jedino što znam je da je u Hrvatskoj bilo naprosto nemoguće živjeti na jednoj plaći. Sjećam se jednog perioda u Hrvatskoj kad smo Tonći i ja ovisili o jednoj plaći. Bilo je pravo umijeće razvući par stotina kuna na cijeli mjesec nakon što bi, ne svi, već samo najbitniji životni troškovi bili podmireni. Neplaćeni su se računi plaćali na eci peci pec, dok su oni koji bi ostajali na hrpi stvarali takav nemir kao da vas netko konstantno progoni...Ne proživljavam to ovdje. A ovisimo o jednoj plaći. Što dovodi do zaključka dvoje zaposlenih može strahovito puno. Još jedan plus za Irsku.
Neki od vas kažu da je najlakše otići, da treba imati petlje ostati i boriti se, a ne pobjeći čim zagusti. Da, treba imati petlje ostati. Konkretno, imala sam je 30 godina. Koliko bi još trebala? 
Koliko šansi davati državi koja tvoju upornost ne cijeni? Kojoj puno daješ, a tako malo dobivaš zauzvrat? Poput nezdrave ljubavne veze. Izgleda da je kod nas na cijeni mazohizam. Pati, trpi i guštaj u tome. Jer netko gore to sve vidi. Netko će jednom reći dosta. Jadni Hrvati, dosta su patili, ajmo ih sad malo nagraditi. Aha. Kako da ne. Prilike stvaramo sami. Život kreiramo sami. Koristeći svu raspoloživu pomoć koju nam naše okruženje može pružiti. Ako okruženje ne paše - mijenjaš ga.



Najviše nedostaje obitelj. Bliski prijatelji. Dobra kava. Hrana. Domaći pršut, panceta... Špinat s okusom špinata. 
Sreća da postoje poljske i turske trgovine, inače ne bi bilo ni pudinga, ni oštrog brašna, ni kiselog kupusa, a ni mojih sarmi ovog Božića. :) Kad smo već kod Božića i blagdana općenito, oduševilo me ozračje bez iti jedne jedine petarde. Ovdje jednostavno nisu u modi, vjerovatno ih ni nemaju za kupiti. Divota. 
Gradski prijevoz je tako dobro organiziran da vam nedostatak osobnog automobila ne predstavlja nikakav problem, zapravo može vam biti samo smetnja. Na raspolaganju su vam busevi, LUAS (tramvaj) i DART (vlak). Kupite li Leap Card, koji je dostupan na brojnim prodajnim mjestima, možete ju koristiti za sve tri vrste prijevoza. Jednostavno uplatite novac na karticu i prilikom putovanja karticu prislonite na za to predviđene aparate gdje vam se automatski skida cijena prijevoza. Ne zamarate se gotovinom, a i prijevoz sa Leap Cardom vas košta jeftinije.
Raznolikost Dublina je nevjerovatna. Kad si priuštite turističko razgledavanje shvatite da izborom svoga mjesta stanovanja prilično možete utjecati na kvalitetu svog života. Od zaista lijepih kvartova i predgrađa, preko osrednjih do onih strahovito loših, prljavih i zapuštenih. Susretnete li se prvo s potonjim Dublin će vam se činiti kao noćna mora iz koje će te željeti što prije pobjeći... 
Najbolja strana cijele jedne ovakve avanture je definitivno upoznavanje sebe. Kakvi ste u novim i nepoznatim okruženjima. Kako se snalazite, sklapate nova poznanstva. Koliko ste hrabri, odvažni, uporni kad ovisite isključivo o sebi. I kakav god ishod avantura imala jedno je sigurno, otkrivanje novih stvari, upoznavanje različitih ljudi, učenje i usavršavanje obogaćuju duh i pružaju neprocjenjivo životno iskustvo...
Upravo takvih vam želim mnogo u novoj godini. :)

Ostajte mi dobro,

vaša Becks