Noa explorer :)

Nastavlja se deveti dan u kišnoj Irskoj bez kiše. Idealno vrijeme za duge šetnje i upoznavanje naše nove okoline. Jednom članu naše obitelji to posebno teško pada. :)

Sean Walsh Memorial Park mi je jedan od dražih mjesta za odmor i rekreaciju. Zapravo i St Stephen's Green Park ako ste bliže centru, a i Phoneix Park u Dublinu 8...Svi su pravi odmor za dušu i idealno mjesto za klince. Prednost dajem prvom jer mi je najbliži. :)

Vikend je bio idealan za posjet Malahide-u. Zanimljivo, čim ste uz obalu osjeti se jedan potpuno drugačiji ritam. Uspavaniji i laganiji. Oduševljava me spoj mora i zelenila, tako je to valjda kad naviknete vidjeti more uz kamen, stjene i škrape. :)  Konačno sam probala tu zloglasnu irsku kavu. Moram priznat da je zbilja bezveze, zrno kave i 2dcl mlijeka. Ostajem pri crnom čaju s mlijekom. Ne znam kako i zašto, no kad si ovdje vrlo brzo postaneš pravi čajoman ( gdje sam ovu riječ izvukla? Haha ), barem je tako u slučaju mog supruga i mene.

I za kraj malo centra...Zanimljiv i inspirativan grad sa mnogo različitih lica. Ako već nemate namjeru živjeti ovdje, dođete li ikad kao turist, nećete požaliti. 

Do sljedećeg javljanja...ostajte mi dobro,

Becks

Dublinska košarica

Jedno od najčešćih pitanja koje mi mnogi postavljaju je koliko što košta u Dublinu. Zapravo kad razmišljate o preseljenju u Irsku, ono prvo što vas zanima je koliko što košta, počevši od stanarine ( koja većinu šokira jer zbilja jeste velika ), režija do najosnovnijih namirnica za kućanstvo. Moram priznati da sam ugodno iznenađena cijenama, zapravo količinom proizvoda koji su jeftiniji nego u Hrvatskoj. Cijene su iz trgovačkih centara poput Tesco-a, Dunnes-a i Lidla. Stavljam popis, a vi procjenite sami. :)

Tuna komadići 185gr  0.89e

Marmelada 454gr 0.99 e

Tjestenina  500g 0.49 e

Pahuljice s cjelovitim žitaricama 750g  1.89e 

Med  340g 1.49e

Kruh 1-2e

Mljeveno goveđe meso 1kg 3.59e

Grašak smrznuti 1kg 0.89e

Mlijeko svježe 1l 0.85-1.20e

Jabuke 1 kg 1.25 - 2.50e

Brokula 500g 1.09e

Šećer 1 kg 1.09e

Banane 1kg 1.25e

Krumpir 1 kg 1.50e ( veće količine su jeftinije 4kg - 4e / 7 kg 4-5e )

Kikiriki 400g 1.09e

Deterdžent za prozore 500ml 0.88e

Deterdžent za suđe 500ml 0.89e

Domestos 0.99e

Dj maramice 64 kom 0.95e

Pelene junior 42 kom 5.79e

Becks

Kako do stana u Dublinu?

Mislite da je u Dublinu teško pronaći posao? E pa u usporedbi sa pronalaženjem stana, pronaći posao je prava sitnica. Stavka kojoj ni suprug ni ja nismo poklanjali pretjerano veliku pažnju. Jer ako imaš novac koliko može biti teško unajmiti stan?Što se tu može zakomplicirati?Ispalo je svašta.
Na najvećim stranicama za rentanje daft.ie i rent.ie more je stanova, no isto tako more je ljudi koji trenutno traže stan u Dublinu. Na jedan stan javi se veliki broj zainteresiranih i onda se gledaju sitnice. Traži se najsigurniji i najmanje rizičan stanar. I niste vi koji odlučujete da li vam se stan sviđa i hoćete li ga uzeti ili ne. Stanodavac je taj koji bira vas. Nešto poput razgovora za posao. Informacije koje smo mi dobili kad je u pitanju unajmljivanje stana su ispale pogrešne, odnosno bolje je reći zastarjele.

Ne možeš naći stan za 800 eura. Čak ni ako je dosta daleko od centra.Većinom za taj novac dobijete garsonjere. Ili bude riječ o stanu u mjestu koje ima jako lošu prometnu povezanost s centrom. Ili je rupa. Dakle, pravilo što dalje od centra jeftinije baš i ne vrijedi. Tko tvrdi suprotno, očito odavno nije posjetio daft.ie, stranicu na kojoj se iznajmljuju stanovi. Prijašnjih 800 postalo je 1000. Za taj iznos se već može naći dobar stan. 

S tim da će onaj bliže centru za taj iznos biti lošiji od onoga u rubnim dijelovima grada. Lošiji u smislu kvadrature, prostranosti i broju soba. Uvriježeno je mišljenje da je za obitelj najbolje tražiti smještaj uz obalu, no cijene stanova uz obalu se kreću od 1200 na dalje, većinom su 1500 eura.
Dublin dijeli rijeka Liffey na sjeverni i južni dio grada. Svaki kvart nosi svoj broj. Neparni brojevi označavaju sjeverni dio Dublina, a parni južni. Južna strana se smatra sigurnijom i lijepšom za stanovanje. No i ona ima dijelova koje se preporuča izbjegavati kao što i sjeverna strana ima dijelova koji su sasvim ok. Dok smo birali područje za nas gotovo se za svako moglo naći koliko pozitivnih toliko i negativnih komentara. Dakle, izbor je zapravo prilično individualan.
Ako imate dijete, u centru vam većina neće iznajmiti stan. Netko će vam to reći otvoreno, a netko će se izmotavati da stan naprosto nije dovoljno velik za dijete koliko god on zapravo bio velik i prostran. Nepisano je pravilo da u centru žive samci ili parovi bez djece, a u rubnim dijelovima grada obitelji.
Nakon što odredite područje i cijenu krećete u bitku većinom s agentima kojima je sasvim svejedno tko ste, što ste, sviđa li vam se stan, pozicija i koliko vam je potreban. Za njega ste samo jedan od tko zna koliko njih koji su pogledali stan taj dan i žele potpuno istu stvar kao i vi.
Kako se istaknuti? Kao prvo, bez preporuka sa posla i od bivšeg stanodavca nemojte se ni pojavljivati. Nosite ih sa sobom poput životopisa no imajte ih i u kompjuterskom obliku jer će dosta agenata tražiti da im preporuke pošaljete mailom.
Prvo pitanje koje se nameće je kako nabaviti preporuke od bivšeg stanodavca ako vam je to prvo iznajmljivanje u Irskoj? Priznaju preporuke iz druge države, no što znači preporuka nekog tamo Ive Ivića koji vas je držao neprijavljene i ničim ne možete dokazati da ste bili njegov stanar? Znači puno. Jer po tom pitanju, Ircima je bitnija forma od sadržaja. Te vam preporuke nitko neće provjeravati, te ih slobodno možete lažirati (primjere uguglajte, ima ih more ). 
Najbitnija je zapravo potvrda da ste zaposleni na puno radno vrijeme. Jer ako ne radite, u pravilu, unajmiti stan ne možete.
Slijedeća bitna stvar je brzina. Kad vas je više zainteresiranih za stan, a svi ste po nekim mjerilima podobni stanari, onome tko je bio najbrži odlazi stan.
A to znači refresh-anje stranica daft.ie i rent.ie svakih pola sata i javljanje na oglas čim se objavi.
Treća stavka je, ako baš morate, imate li djecu jednostavno ih prešutite. Zvuči grozno, no tako će te lakše do stana. U Dublinu je trenutno potražnja za stanovima jako velika i ako moraju birati između para samaca i para sa djecom uvijek će prije uzeti par bez djece. Razlog navodno leži u tome što ako ne budete u mogućnosti plaćati stanarinu, ne mogu vas s djecom izbaciti van.
I posljednja stavka, ali ne najmanje bitna, dođite dotjerani i samouvjereni baš kao što to činite na razgovoru za posao. Morate ostaviti dojam da ste ozbiljni, pouzdani, uredni i redoviti.
Kad se odluče za vas, prvo što trebate je uplatiti depozit za stan u određenom vremenskom roku (obično jedan dan ), ne učinite li to, stan odlazi sljedećem zainteresiranom. Kad je stan useljiv (  mi smo primjerice po plaćanju depozita morali sačekati još nekoliko dana dok su se prijašnji stanari iselili ) uplaćujete prvu rentu i potpisujete ugovor. Tada konačno možete ući u svoj stan.
Postoje i prevaranti koji će pokušati od vas izvući depozit i prvu rentu a stana nigdje. Budite oprezni, posebno ne vjerujte onima koji kažu da iznajmljuju  stan u Dublinu al eto nisu u mogućnosti da vam dođu pokazati stan jer žive u drugoj zemlji i ako se vi slažete oni će vama preko neke firme poslati ključeve a vi novce...bježite od toga. Isto tako, novac izbjegavajte dati na ruke, radije u banku na račun, s potvrdom o uplati.
Moram priznati da nam je pronalazak stana bio poprilično stresan zadatak. A vremenski period od skoro mjesec dana koji smo smatrali sasvim dostatnim za pronaći smještaj ispao je jedva dovoljan.
Svima vama koji tražite stan od srca želim da ga pronađete brzo, lako i sa što manje stresa. :-)

Ostajte mi dobro,
vaša Becks

Grafton street

Osim što je poznata kao jedna od najvećih šoping ulica, Grafton street je ujedno puna uličnih zabavljača. Dobijete dojam da ste usred nekog festivala, a zapravo se radi o jednoj sasvim uobičajenoj Grafton svakodnevnici. :-)

Becks

Konačno u Dublinu

Bio je to posljednji let iz Zadra za Dublin za ovu sezonu i naravno bio je pun putnika što je rezultiralo da poletimo punih pola sata kasnije.
Sjedili smo pokraj irskog para koji su bili jako ljubazni i pomogli mi sa prtljagom do samog izlaza sa aerodroma. Nahvalili su Hrvatsku i njene ljepote, smatraju da je Dubrovnik preskup, a Zadar ih je oduševio. Njihov zaključak je bio: "It's a beautiful country but not so good for working, right?" Ma kako su nas samo pročitali...
Nakon što sam isplakala litre suza na muževom ramenu uputili smo se do našeg apartmana. Vožnja od još nekih pola sata dodatno me deprimirala. 

Prvi dojmovi? Osim umora od puta i želje da se zakopam u mužev zagrljaj i cmoljim satima ne mogu nešto više izdvojiti. Taj prvi dan kad dođeš tamo je upravo onakav kako mi je Tonći i opisao; totalno si zbunjen, ništa i nitko ti nije poznato i prvo što poželiš je sjestti u avion i vratiti se nazad, u poznato okruženje. Dobre stare navike. Srećom sve što taj dan trebate je dobro se naspavati, odmoriti i ne razmišljati previše. Jer već sljedećeg dana priča se mijenja.

Centar Dublina vrvi ljudima sa svih strana svijeta, čini mi se čak da još i najmanje čujem engleski jezik. Ono najzanimljivije je to što grad nema zgrada većih od 4 kata i sve je nekako mini, baš kao i kvake na vratima na našem apartmanu koje su postavljene dosta nisko pa sada moj dvogodišnji sin po cijeli dan otvara i zatvara vrata oduševljen što može dohvatiti kvaku.
Iznenadila me brojnost coffee shopova s obzirom da je među prvim stvarima  koje sam čula o Irskoj bila; zaboravi da ćeš se tamo napiti dobre kave, Ircima je pivo broj jedan napitak.Čak i trgovine prehranom imaju aparate s kavom koju možete kupiti. No zasad nisam ni jednu probala. Teško je odreći se starih navika pa je ulazak u poljski dućan i kupnja turske kave bila pri vrhu moje to do liste.
Ono što posebno dolazi do izražaja je ljubaznost Iraca. Samo se približite s dječjim kolicima prvoj stepenici već su tu da pomognu. Uđem u tramvaj s malenim, odmah mi oslobađaju mjesto da sjednem. Djelatnica u Mc donaldsa nam nije htjela naplatiti jednu narudžbu jer nas je, smatrala je, krivo razumjela, a zapravo mi nismo znali dobro objasniti što želimo. Jedna mi se gospođa u trgovini čak ispričala što mi je zaklonila policu s namirnicama, iako je ona prva došla i sasvim mi je bilo logično da je sačekam da uzme što joj treba. Sve su to zapravo normalne stvari i ne bi trebale nikoga čuditi niti biti isticane kao posebne, no kad dođeš iz mjesta gdje prevrnu očima kad te vide s djetetom u nekoj čekaonici ili u redu u nekoj trgovini i pretvaraju se da te ne vide da te slučajno ne bi morali propustiti ili kad s dječjim kolicima pokušavate otvorit vrata trgovine i savladati tih nekoliko stepenica a netko iza vam puše za vrat i nestrpljivo čeka da se vi i vaše derište konačno maknete s puta ( primjera je more da ne nabrajam sad jer bi moglo potrajati ), e tad vas takve stvari naprosto oduševe.

I ono najljepše, svi gledaju svoja posla. Nitko ne bulji u vas, nitko vas ne odmjerava od glave do pete ocjenjujući vaš styling, frizuru, kilogram viška ili manjka. Možete jednostavno biti ono što jeste. A to je naprosto divan osjećaj.

Grad je vrlo živ, ima svoj ritam i energiju koja je zarazna. Znala sam se uhvatiti kako se bez razloga kezim od uha do uha. No isto tako vidjet će te i prosjake na ulici, ljude sa sumornim izrazom lica, ljude od kojih vas hvata jeza jer im na čelu doslovno piše troublemaker, ljude koji su pomalo nasrtljivi i guraju se. Ipak je to grad stranaca i kao takav pun različitih ljudi i kultura iz kojih potječu.

Planirate li ovdje živjeti i imate obitelj, centar Dublina i nije baš dobar izbor. Zapravo, pokušate li s djetetom unajmiti stan u centru ili blizu centra apsolutno nitko vam neće to dozvoliti. Dok sam bila u Hrvatskoj bilo mi je to pomalo neshvatljivo, no sad kad sam tu vidim zašto je tako. I nećete nešto puno djece ni vidjeti na ulicama. No čim se odmaknete malo dalje u bilo koje predgrađe Dublina, situacija se potpuno mijenja. Ritam je mirniji, više je zelenih površina, ulice vrve mamama s kolicima i osjećate tu familly friendly atmosferu u zraku.
U sljedećem postu nešto više o iznajmljivanju stanova u Dublinu.

Ostajte mi dobro,
vaša Becks

Različiti ljudi različito misle

Dodala bih i žele različite stvari. Imaju različite prioritete.
Članak o našem odlasku u Irsku na portalu Šibenik in privukao je određenu pozornost. Zapravo priličnu. Iskreno, nisam se tome nadala. Sjećam se, kad se ideja o članku tek rađala, kako sam mislila da u našem odlasku nema ništa što bi moglo interesirati bilo koga. Sad shvaćam da nije tako i to vjerojatno jer velik broj ljudi želi upravo istu stvar. Otići odavde. I koliko sam sretna i uzuđena zbog odlaska toliko mi je i žao. Što ova prekrasna zemlja naprosto tjera ljude da je napuste.
Uz velik broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara bilo je ponešto i negativnih. Čak i onih koji tvrde da je sve to izmišljotina jer ne možeš sletiti u petak i u ponedjeljak imati posao. Bajke za malu djecu.
Pa iskreno da sam i sama to pročitala vjerojatno bi mi zvučalo bajkovito. No ono što ovu bajku čini potpuno realnom su mjeseci pripreme koji su prethodili tom događaju. Ako jednog dana jedostavno odlučiš sjesti u avion i otići odavde, velika je vjerojatnost da ćeš se vrlo brzo vratiti. Jer si nepripremljen. To je poput intervjua za posao. Ako nisi odradio domaću zadaću, sažvakat će te i ispljunit prije nego iti uspiješ shvatiti što se dogodilo.

Nakon odluke da ćemo definitivno otići u Irsku krenule su temeljite pripreme; google je radio punom parom, prijatelje i poznanike koji u Irskoj imaju prijatelje i poznanike davili smo upitima gotovo svakodnevno. Kako? Zašto? Čega se paziti, na što pažnju obratiti? Ići svi zajedno ili ipak ne?

Na taj način saznaš puno stvari, naprimjer da će CV napisan u europassu lako završiti u smeću jer Ircima nije omiljen, da je u ugostiteljstvu najlakše dobiti posao, da se na razgovoru ne smiješ pojaviti u trapericama za kakav god se posao prijavljivao, da možeš preko interneta poslati milijun zamolbi i ne dobiti odgovor ni na jednu jer za neke poslove je ipak najbitnije da si tamo, da si čim si sletio kupio irski broj i uredno ga stavio pod kontakt broj u svom CV-ju da svom poslodavcu daš do znanja da si tu i da si dostupan odmah...

Zamislite nekog vlasnika restorana koji prebire po moru životopisa i treba među tom hrpom izabrati jednog do dva konobara. Hoće li zvati nekog tamo Hrvata na hrvatski broj i čekati ga da se on spakira, bukira let i dođe za 15-20 dana ili će u moru istih zapamtiti nekoga tko je došao, dostavio svoj životopis osobno i spreman je početi raditi odmah?

 Naravno, ovakav pristup ne možete primjeniti na svaku vrstu posla. Ako ste kakav stručnjak moguće je da će te posao naći dok ste još doma jer vas će sigurno čekati. Čak i pronaći vam stan...
S druge strane, netko će možda primjeniti sve ovo gore napisano i tražit će posao nekoliko tjedana, čak i mjeseci. Sve je relativno, ponešto je i stvar sreće i trenutka, no najveći dio odlazi upravo na naše različitosti. Tako ni jedna priča ni ne može biti jednaka niti okarakterizirana kao bajka.
Torbe su spakirane, ujutro u 6.30 sa svojim sinom po prvi puta sjedam u avion. Nakon duga dva mjeseca naša obitelj opet će biti potpuna, :)

Do sljedećeg posta iz Dublina,

Vaša Becks

Kad se male ruke slože

Izašao je članak o našem pothvatu na najboljem portalu u Šibeniku! :) :) :)
Članak možete pročitati ovdje Šibenik in
Hvala novinarki Sanji Jurišić i neponovljivoj Chudofix photography , divne ste. :)

Becks

Fenomen zvan Irska

U posljednje vrijeme gotovo da ne mogu proći gradom a da netko ne spomene Dublin ili Irsku općenito. Ne postoji osoba koja ako već ne putuje gore, onda poznaje nekoga tko je već otputovao ili tko će u bližoj budućnosti otputovati i pokušati svoj život učiniti kvalitetnijim van lijepe naše.

Ni moja malena obitelj nije iznimka, zapravo suprug mi je u Dublinu već dva mjeseca i za nekoliko dana naš sin i ja mu se pridružujemo. Kroz ovaj blog pokušat ću ispričati našu priču i možda još ponekog nagovoriti ili odgovoriti od odlaska. Sjećam se kad se ta misao tek počela rađati u našim glavama ( zahvaljući jednoj bezazlenoj kavi na stanci na poslu )  i milijun pitanja koja su nam se vrzmala po glavi. Kako ovo, kako ono? Zašto? Isplati li se riskirati? Što ako?...Je li zbilja gore tako dobro kako se priča?...
Dugo smo vremena suprug i ja težili odlasku iz Hrvatske. Oboje smo bili zaposleni  na neodređeno vrijeme u dobrim firmama i primali svoju plaću na vrijeme što se mnogima oko nas činilo kao nešto  čemu samo lud čovjek može okrenuti leđa. 

Nije li tužno  što živimo u vremenu u kojem  ti netko ističe nekašnjenje plaće kao dodatni bonus koji većina poslodavaca ne daje? Što je ugovor na neodređeno poput diplome prestižnog fakulteta koju treba uokviriti i objesiti na zid da se familija njome diči?...Što nam se to desilo da nas čini tako pasivnima i negativnima? Zašto je najčešća rečenica koju čujem: “ Dobro je kako je moglo biti...” umjesto  “ Dobro je al zašto ne bi bilo i bolje?”...

Kažu mi da je svugdje manje više isto i da je ludo što želim ovo prekrasno dalmatinsko sunce zamijeniti kišom, a višesatno ispijanje makijata na rivi radnim vremenom od 9 do 5. Da, to su gušti koje rijetko tko danas ima...Ali samo su to. Gušti. Gušti mi neće sina poslati na fakultet. Neće mi osigurati pristojnu penziju. Neće mi kupit stan. Kao ni onaj ugovor na neodređeno, osim ako mi je cilj sljedećih 30 godina mjesečno od ispodprosječne plaće odvajati 3500 kuna, o Pikovoj premijer šunki samo sanjati i sa suzom u oku tetu u konzuma zamoliti da nareže 20 deka k plus parizera, te se tresti ko prut pri pomisli kako bi i moj poslodavac mogao biti sljedeći koji će ukinuti bonus isplaćivanja plaće...
Nije li nezadovoljstvo sve većeg broja ljudi u Hrvatskoj i rezultiralo fenomenom zvan Irska?

Naš odlazak u Dublin potraga je za kvalitetnijim životom. Boljim mogućnostima i prilikama. Možda bude uspješna, a možda i ne, možda se vratimo puno prije nego smo očekivali, a možda i ne... Jedno je sigurno, ako ne pokušamo nikada nećemo znati i onaj mali crvić sumnje nikada nam neće dati mira.  A ima li što gore od kajanja za propuštenim prilikama?

Do tipkanja,
Becks