Dublin i njegovih 50 nijansi

Sjećam se kad smo tražili smještaj u Dublinu koliko su nas svi ti kvartovi i predgrađa samo zbunjivali. Koje je super, koje ok, koje otmjeno odnosno posh kako ovdje vole reći, a koje zbilja treba zaobilaziti.I što smo se više raspitivali, to je popis dobrih i loših gubio smisao. Jer svatko je mislio drugčije. Istina, prevladava mišljenje da je jug najbolji i najsigurniji, a sjever ponešto lošiji. Kako vrijeme ide, sve je više onih koji i o sjeveru imaju samo riječi hvale. S obzirom da smo svi različiti, logično je da se oko svega ne možemo ni složiti, no isto tako predrasuda je poprilično. Priča koje su drastično napuhane i imaju malo veze sa stvarnošću.

Nedavno smo išli na izlet u Dun Laoghaire, iskreno oduševio me. More, dokovi, velike šetnice, park, ulice s trgovinama, malene, tople, zanimljive...Kad sam svoje oduševljenje podjelila s nekoliko Iraca, njihov je odgovor bio da je Dun Laoghaire ok, ali i da nije baš najbolji izbor. Kažu, ima dosta droge i navodno čak dva centra za odvikavanje. Gledano s pozitivne strane, to je prednost naspram drugih, što ne? :)  S obzirom da među našim ljudima vlada mišljenje kako je jug jedini vrijedan pažnje po pitanju stanovanja, ovakav odgovor nisam očekivala. Još jedna pljuska generaliziranju. Naša potraga za idealnim mjestom za nas u Dublinu se nastavlja, a konačni zaključci su još uvijek stavljeni na čekanje. Naime, postavili smo si za cilj obići i istražiti većinu kvartova i predgrađa i na taj način izabrati onaj gdje se možemo zamisliti kao stanari na duže staze. U svakom slučaju preporučljivo je uvažavati mišljena Iraca ili naših ljudi koji su Irskoj jaaaako dugo. Razlog? Novopridošlice još uvijek većinom pate od poremećaja često viđenog u našim krajevima; želim živjeti u najelitnijem dijelu Dublina, sad i odmah, makar bio kruha gladan jer bitno je kako to prema van izgleda, bitno je što će ljudi reći. Od takvih se ne može baš puno naučiti.

Zapravo, sukladno pričama o dolasku u Irsku gdje uglavnom slušamo i čitamo samo o pozitivnima, ni mjesto stanovanja nije iznimka. Svi su u tzv. posh kvartovima gdje je sve divno i krasno. Nebo vedrije, zrak čišći. Svi su mršavi, lijepi, bogati i sretni. Nemaju nikakvih problema. Ne prolaze procese prilagodbe. Zapravo ne prolaze nikakve procese. Oni su posh. Kad si posh nema procesa. Sve ti je servirano, ti samo uzimaš. I nisu ti jasni oni jadnici koji muku muče da dosegnu određeni stupanj sigurnosti kao imigranti u Irskoj. Kao da su s druge planete. Mogu to razumjeti. To je ljudska priroda. Uostalom, ako nije posrijedi kakav napeti krimić ili ljubić koji čitamo uz šalicu kave, jednostavno ne želimo slušati o lošim stvarima. Jer u realnosti, za razliku od knjiga, većinom nismo sigurni u happy end. Zbog toga smo nesigurni, sram nas je, jer ako ne uspijemo, ako slučajno kažemo da nam je teško, da smo možda posao tražili mjesecima, da smo živjeli u ne tako posh kvartovima ili djelili kuću s potpunim strancima u najotmjenijim (ista stvar, samo ljepše upakirana za javnost), po hostelima djelili sobu s još, u najboljem slučaju desetoro ljudi, lišeni bilo kakve privatnosti, trpeći nesnosan smrad nogu Brazilca koji leži do nas (isprika Brazilcima, sasvim ste slučajno tu) ili seks mladih i zaljubljenih turista koji se ne mogu kontrolirati (o da i to se događa) pa ste prisiljeni slušati njihove uzdahe proklinjući u sebi i Irsku i dan kad ste pomislili da je boravak u hostelu izvrsna prilika za upoznavanjem novih ljudi iz različitih djelova svijeta...

Dakle, ako sve to priznamo, što smo onda? Primjerci nesposobnih i nesnalažljivih? Upravo suprotno. U takvim situacijama učimo. A život nije dugi godišnji odmor lišen problema već konstantni proces učenja (bar Paulo Coelho tako tvrdi u svom postu na instagramu, bez hashtaga, jer i on je slavan i posh, a takvima hashtag nije potreban. No čovjek barem ne priča gluposti).

U slučaju ružičastih priča o Irskoj malo šta naučimo. Zapravo, primjetila sam da mnoge ljude takve priče navedu na zaključke koji slabo imaju doticaja sa stvarnošću. I onda bude Irska kriva. E pa nije Irska kriva. Nisu krive ni sve one ružičaste priče, i one su nam potrebne baš kao i one manje ružičaste, s više nijansi sive.  Prve za entuzijazam i samopouzdanje, druge da ponešto naučimo. Šteta što je ovih drugih tako malo. Jer ima ih poprilično. I puno su zanimljivije, jednostavno zato jer su životne. 

Ako znamo što nam je cilj ne bi se trebali sramiti poteškoća na putu na koje nailazimo. Niti bi oni koji su imali tu sreću da taj put prođu s minimalnim preprekama trebali imati tako pokroviteljski, snobovski, da ne kažem balkanski stav. Nismo li zbog njega i utekli iz Hrvatske? 

S obzirom na komplikacije koje smo imali oko pronalaska smještaja kad smo tek dolazili, imali smo izbor ili uzeti stan u Tallaghtu ili odgoditi let. Odlučili smo se za prvu opciju iako je Tallaght na popisu onih lošijih mjesta za življenje. Priznajem, nije mi bilo svejedno, negativna strana pretjeranog surfanja i istraživanja je ta da stvorite određenu sliku u glavi, bilo pozitivnu ili negativnu, pomnožite je nekoliko puta i dobijete prilično drugačiji rezultat od realnog stanja stvari. Uostalom, nijedno istraživanje, surfanje ili nečiji doživljaji ne mogu zamjeniti vaše osobno iskustvo. Koliko god vas u to uvjeravali oni čija noga nije kročila dalje od isključivo otmjenih područja. Moje iskustvo o Tallaghtu je daleko ugodnije od očekivanog, dokaz kako predrasude zbilja mogu iskriviti realno stanje stvari.

Uostalom i slike su to da ponešto kažu. Super mi je kad nas netko posjeti i još na stanici luasa prokomentira: Oh, pa izgleda skroz ok, ja mislila/o da je ovdje teški očaj. Ma da, bez noža ne izlazim iz kuće, jedan čak skrivam u dječjim kolicima jer iza svakog ugla vrebaju manijaci...Mašta čini čuda. Surfanje internetom isto.

Priče koje kruže su više nego pretjerane. Istina je da dosta ovisi u kojem ste djelu Tallaghta. Centar je i više nego solidan, zatim Belgard, Kingstown, Old Bawn, Firhouse, Kilnamanagh. Najzloglasniji su Jobstown i Fetercairn. Zloglasni u tolikoj mjeri da zbog njih u biti Tallaght i ima takvu reputaciju. Ljudi su pristojni, ugodni, izdvojila bi kao manu to što je previše stranaca, posebice Poljaka. Ponekad nemate osjećaj da ste u Irskoj. Ne da imam što protiv stranaca, no recimo Poljaci nisu tako pristupačni kao Irci. 

Ono što je najbolje, Tallaght ima doslovno sve na dohvat ruke u krugu jedva jednog kilometra: Luas, bolnica, pošta, knjižnica, teretana, kino, kazalište, Rua Red centar umjetnosti, ITT Dublin - institut tehnologije, shoping centar, Aldi, Lidl, Tesco, Dunnes stores, porezna, socijalno, policijska postaja, predivni Sean Walsh park, prostrane šetnice, dječje igralište...Auto vam ovdje uopće nije potrebno, a ni česti odlasci do centra jer ovdje imate apsolutno sve.

Tallaght je smješten 13 kn jugozapadno od Dublina, s centrom je povezan luasom i busom. U centru ste za nekih 35 minuta.

Zadnjih godina u Tallaghtu se mnogo gradi i dosta je zgrada koje još nisu završene pa neki djelovi ostavljaju dojam napuštenosti, rekli bi Irci ghost town.

Najam stanova je i ovdje porastao, no i dalje je manji nego u djelovima bližim centru, a posebice na jugu. Jednosoban stan je oko 950 - 1000 eura, dvosoban i trosoban se nađu od 1100-1300 eura. Stanovi su većinom u odličnom stanju, većina zgrada je niknula ne tako davno, prilično prostrani, čak i oni jednosobni i solidno namješteni.

E sad...bez obzira na dobar utisak koji je Tallaght na nas ostavio, ne vidimo se ovdje. Razlog? Jednostavno jer postoje lijepša i sigurnija mjesta. Sigurnija za djecu. Lako je izbjegavati loša područja dok ti je dijete malo, no jednom će morati i krenuti u školu, a tad će ga biti puno teže kontrolirati.

U međuvremenu treba istražiti toliko toga:

Dublin Mountains Way -  planinarska ruta koja se proteže od Tallaghta pa sve do Shankilla na istoku u dužini od 42 km.

Blessington lakes - udaljeni od Tallaghta svega nekih 20 - ak km, te parkovi kao što su Dodder valley park, Bancroft park, Tymon park...

Voljela bi da mi se javite sa svojim pričama i dojmovima iz bilo kojeg dijela Dublina. Ako imate malo volje i slobodnog vremena, pišite mi, rado ću prenjeti vaša iskustva. Vjerujem da je to tema koja mnoge zanima, a o kojoj se nedovoljno priča. Svi ćemo ponešto novo naučiti, a vjerujem i razbiti pokoju predrasudu. 

Ostajte mi dobro,

vaša Becks