Kako izgleda idealno radno okruženje? Pitajte Irce.

Nedjelja jutro. Oblačno. Vjetrovito. Prohladno. Sjedim ispred prozora svoga stana i promatram predivno zelenilo koje me okružuje i Dublin Mountains u daljini.

11 je sati ujutro no ulice su još uvijek puste, kao i parking obližnjeg shopping centra. Nedjeljni život počinje tek oko 12 sati.

Ovo je moj dom već 10 mjeseci. 

Proletjelo kao tren, a opet toliko se toga dogodilo da mi život prije dolaska ovamo izgleda nestvarno poput sna, kao da se odigrao godinama prije.

Osjećam se dobro ovdje. Ritam života je potpuno drugčiji nego u Hrvatskoj, ritam koji meni sasvim odgovara, nekom je možda nezamisliv. 

Različiti smo. Svatko će tamo gdje su njemu slični. S tom bi rečenicom trebale stati sve one suvišne prepirke koje naš narod naveliko prakticira u zadnje vrijeme. Kako uzalud potrošena energija. 

Uvjeravati nekoga u nešto. Čemu? Jel ti dobro? Je. Pa nije li to najbitnije? Nekom drugom nije? Pusti ga da se traži, nađe sebi slične. Nije život tako kompliciran, kako ga mi ljudi volimo zakomplicirati. Što iz čiste dosade, što iz nesposobnosti da prihvatimo da svatko ima svoj jedinstven put.

Budim se svako juto u 6, moj Noa diktira buđenje. Radim od 9 do 6 svakog dana, osim vikenda. Ne ostaje mi mnogo od radnog dana. I priznajem u početku mi je bilo pomalo teško naviknuti se na to. Radnom vremenu u Hrvatskoj dajem veliki plus. No, s vremenom se jednostavno desi taj klik u kojem shvatiš da je sve do tebe i tvoje sposobnosti da organiziraš svoje vrijeme. 

U Hrvatskoj sam svoje slobodno vrijeme često nepotrebno rasipala ne čineći zapravo ništa kvalitetno ni inspirativno. Poput višesatnog blejanja u televizijski ekran ili sjedenja u kafiću ispijajući treći makijato za redom i slušajući konstantno ista sranja. Ovdje to ne činim, jer mi je moje slobodno vrijeme odveć dragocijeno da bi ga tratila na nebitne stvari.

Radim neka 4 mjeseca. Ni dana nisam ostala duže, ni dana nisam provela preopterećena obvezama, osjetila stres od svojih nadređenih. Za razliku od Lijepe Naše gdje se od jednog radnika očekuje da radi za još najmanje dvojicu, ovdje to nije slučaj. I to je naprosto divan osjećaj. Sjećam se koliko sam samo puta u Hrvatskoj posao donijela doma. Jadala se mužu, otišla s prijateljicama na kavu i pričala samo o problemima na poslu, o nepravdi, o nebuloznim očekivanjima. Nisam to ovdje nijednom napravila. Nije bilo potrebe. 

Istina je. S Ircima je lijepo raditi. One priče da su lijeni i stalno kasne ne drže baš vodu. Čisto generaliziranje. Naravno da ima i takvih, a opet gdje ih nema? Ugodni su kolege, nemaju problema sa odavanjem priznanja, otvoreni su, opušteni, ne vrše pritisak.

Vole tračati, kao i većina ljudi. U kantini, na pauzi često čuješ tko je, kada, gdje, s kim, kako i zašto.

Neki su druželjubivi, neki nisu. Neki ti žele pomoći, neki ne. Neki te doživljavaju kao prijetnju jer im kradeš sate, neki ne. 

Naime, u Dublinu nije tako teško naći posao, koliko je teško dobiti puno radno vrijeme. Velika većina nudi ugovor na 20 sati, ( kad je trgovina u pitanju ) što zapravo znači da ako ima potrebe možeš raditi do 40 sati, no ako nema ili ako nemaju od tebe baš velike koristi, radiš svoj minimum po ugovoru, dakle onih 20 sati.

Tu dolazimo do one divne stavke koju Irski poslodavci prakticiraju: priznaju tvoj rad i trud. Jesi dobar? Jel se trudiš? Dobit ćeš i full time i ugovor na neodređeno, povišicu i priliku za napredovanjem neovisno o tome jesi li u firmi 3 mjeseca ili 3 godine. Nema one tek si došla, kakva prava ti očekuješ?Svakome prema zasluzi. Meni je to divno. I nemojte, molim vas, vi koji tek dolazite uzeti ovu izjavu kao sveto pismo i kad naletite na lošeg poslodavca kriviti laži koje se šire po internetu. Ovo je moje iskustvo. Mogu ga poduplati sa iskustvima bliskih mi ljudi koji su doživjeli isto. Mogu ga umanjiti sa groznim poslodavcem kod kojeg sam imala priliku odraditi jedan probni dan i kod kojeg na svu sreću nisam ostala. I dan danas, 4 mjesca poslije, isti mu oglas stoji na vratima. Ne bi me čudilo da horda ljudi u potrazi za poslom kod njega odrađuje probne dane.

Počela sam s ugovorom od 20 sati, sad imam puno radno vrijeme. Počela sam sa svakakvim smjenama i radnim vikendima, sad radim samo prve smjene i vikende sam slobodna. Počela sam kao prodavač, sad sam voditelj visual tima. Još se neke promjene odvijaju, no o njima tek kad se izrealiziraju. 

Ni u jednom trenutku nisam osjetila ikakav otpor spram toga što sam stranac, žena ili netko tko je tu zaposlen svega 4 mjeseca. Nisam bila procjenjivana po svom izgledu, plavoj kosi, svojim godinama, bračnom statusu, broju djece. Sve ovo nabrajam jer sam sve ovo nažalost imala prilike osjetiti u Hrvatskoj. Jedino što se gleda je moj rad. Nije li smiješno da se prema svojima, u svojoj domovini, ponašamo kao kakvi stranci, dok nas netko tko nam zaista je stranac prihvaća i spram nas gaji daleko manje predrasuda od nas samih?

Primjećivao se moj trud i u Hrvatskoj da se razumijemo. Ipak, nikad na način na koji sam to doživjela ovdje. Kod nas nažalost profesionalizam nije baš na cijeni. Tko je s kim dobar, tko se kome sviđa ili ne, često su kritetiji daleko bitniji od same poslovne učinkovitosti. I onda postaneš svjedokom kako svjetski poznate firme u rukama naših ljudi postaju nepodnošljiva mjesta za rad. Iz dana u dan samo slušaš ljude kako se žale. Stopiš se s negativizmom, postaneš ravnodušan i samo ideš kao po ravnoj crti. Ide to do neke mjere. Čovjek kad tad pukne, barem bi trebao. Nitko ne bi trebao prihvaćati nezadovoljstvo kao svoje prirodno okruženje.

Ostajte mi dobro,

vaša Becks

Dublin Pride, festival koji nikako ne možemo probaviti

Znate kad je prvi održan? Davne 1983 godine. Prije više od 30 godina Irska je izrazila želju za jednakošću i tolerancijom. Hrvati moji, a gdje smo mi? Ni blizu osamdeset treće čini mi se, a kamoli 2015...

Iskreno, nisam puno obraćala pažnju na išta vezano uz homoseksualizam. Smatrala sam ih dijelom društva u kojem živim i nije mi bilo ni na kraj pameti da bi danas u 2015 godini njihovo postojanje ikome predstavljalo ikakav problem, prijetnju ili što već oni predstavljaju onima koji ih časte pogrdnim imenima i otvoreno mrze. 

Zgrozila sam se pojedinim komentarima svojih sunarodnjaka na jučerašnji Pride.

I neke mi stvari jednostavno nisu jasne, ne drže vodu.

Reći ćemo za sebe da smo ponosni Hrvati. Katolici. Pobornici tradicionalnih vrijednosti. Obitelj nam je svetinja. Djeca su nam naše najveće blago. Zvuči divno. I jeste divno.

No, znamo li što zapravo znači biti katolik? Znamo li što su zapravo tradicionalne vrijednosti?

Otkad su to mržnja, netolerancija i tlačenje manjina? Kad su zamijenili mjesta sa ljubavlju, razumjevanjem i poštivanjem različitosti? I ono najbitnije...

Otkud nam pravo da sudimo ikome? Tko smo to mi da sudimo ikome? Da li je to neko nepisano pravilo koje uživa većina? Više nas je pa smo logikom stvari pametniji, bolji, ispravniji, znamo gdje je kome mjesto? 

Smetaju nas dva homoseksualca kao da su najljući otrov otkad je svijeta. 

Što je njihova ljubav koju uživaju bez ičije prisile naspram svih onih gadosti koje guramo pod tepih prave obitelji? A budimo iskreni, guramo svašta.

Zlostavljanje žena. Zlostavljanje djece. Psihički. Verbalno. Fizički. Seksualno. Toliko je toga u ljudskoj prirodi što bi trebalo po samoj pirodi stvari biti pogrešno pa se opet prakticira svaki dan.  Ali heteroseksualci smo pa je valjda to u redu? To je pravo koje se dobiva rođenjem? 

I što je to naspram štete koju ljubav dvaju homoseksualca može nanjeti nekome? Sitnica...
Previše šutimo. Pred onim što je zbilja bitno sklapamo oči, okrećemo glavu i zatvaramo usta. U današnje vrijeme komunikacija kao da je nazadovala, zakržljala u razvoju poput bolesnog djeteta. I cvili. Moli za oslobođenjem...

Davno smo zaglibili u kaljuži grijeha i izopačenosti da bi imali pravo ikome suditi. Ako smo ikada i imali to pravo. I oni najčišća srca kad sude, sude ravnajući se po svojim strahovima. Subjektivno i odveć emotivno. 

"Bolesnici. Pederčine. Treba ih sve zatvorit, zapalit. Truju nam djecu. Okreću na grijeh." - samo neke od riječi koje sam imala prilike čuti. Ne od Iraca, od Hrvata. Ne svih, naravno, ali od većine nažalost. Govor čiste mržnje. 

Nismo li svi stvoreni na sliku Božju? Što mu onda pljujemo u lice?

Davne 1983 godine sam se rodila. U državi gdje su se često u ime Boga i obitelji činile grozote. 32 godine poslije, čine se i dalje. Napredak kao da nam nije u krvi. 

Možda sam idealist, možda sam odveć naivna jer uporno ne prestajem vjerovati u dobrotu u ljudima, ljubav koja mijenja apsolutno sve ako smo dovoljno hrabri da je pustimo u svoje srce. 

Onima koji ne nanose zlo nikome nemamo prava suditi, određivati im mjesto u piramidi života, izrugivati se njihovim izborima jer su drugačiji od naših. 

Da smo kojim slučajem mi manjina, koliko bi glasni bili? Koliko bi se borili za sebe, za ono što jesmo? Svim srcem, zar ne?  Ne bi nikome dopustili da nas uguraju u prosjek, u većinu. U tuđe živote. Neće ni oni nama. I što je naša mržnja glasnija, njihov je odgovor još glasniji. 

Već 32 godine Irska slavi toleranciju i jednakost. Nedavno je postala prva zemlja na svijetu koja je na referendumu legalizirala istospolne brakove. 

Sretna sam što živim u takvoj državi, tužna što našoj još uvijek nedostaje tako mnogo tolerancije i poštivanja različitosti. 

Ostajte mi dobro,
Becks

U potrazi za poslom u Dublinu - što je bitnije iskustvo ili sreća?

Da počnem raditi kroz treći mjesec, to je bio plan. Napravljen  još po dolasku u Dublin. U međuvremenu, dok je suprug radio, Noa i ja smo ljenčarili, uživali u otkrivanju novog okruženja neopterećeni radnim rasporedima, vrtićima i tetama čuvalicama. I bilo je super, no brzo mi je počela nedostajati  radna obveza pa sam s nestrpljenjem isčekivala trenutak kad ću se konačno baciti u potragu za poslom. 

"S desetogodišnjim iskustvom naći ćeš ga bez problema!" – govorili su mi svi i odmahivali rukom. 

I sama sam vjerovala u to. No ispalo je ponešto drugčije.

Prije svega moram naglasiti da moj primjer ne može nikako poslužiti nekome tko tek dolazi, ima ograničen budžet i smještaj i ne bira posao.

Tu sam već šest mjeseci, bez financijskih problema s kojima se suočavaju pridošlice i sa sigurnim smještajem. Isto tako mogla sam sebi dozvoliti i da koliko toliko biram poslove, nisam bila ograničena vremenom i prisiljena uzeti bilo što. 

Konobarenje sam odmah zaobišla jer prije svega nemam iskustva i jer vjerujem da bi me prokužili čim bi me zaposlili. S obzirom da sam cijeli svoj radni vijek provela u trgovini, namjeravala sam tu i tražiti posao. Isto tako, namjeravala sam zaobići prehranu i bilo kakve malene firme i butike gdje umireš od dosade i kupce brojiš na prste jedne ruke. Ako išta ne podnosim, onda  je to da se dosađujem na poslu. 

Ponavljam, moja situacija mi je dozvoljavala biranje i shodno tome i rezultirala dužim traženjem posla. Da se ne obeshrabre oni što tek dolaze, kad ne biraš daleko brže nađeš posao, u to nema sumnje. No isto tako, u svom sam traženju napravila neke pogreške koje su rezultirale da se dobivanje posla još više oduži.

Prva je stavka naravno bila napisati dobar životopis. Krenula sam sa stoposto točnim informacijama jer sam smatrala da mi moje desetogodišnje iskustvo rada u trgovini ne može ni u kojem slučaju odmoći, niti zahtjeva bilo kakvu doradu. Počela sam entuzijastično, prvo sa prijavama preko interneta, a kad bi mi postalo zamorno, otišla bi u grad i djelila životopise.  

Prošao je prvi tjedan – bez ikakvih poziva. Nisam dizala uzbunu, činilo se prerano. Došao je i drugi tjedan – mobitel kao da je na umoru,nije ispuštao ni zvuka. Tu sam već počela misliti kako je to pomalo neobično. U najmanju ruku, očekivala sam pozive na intervju. Ne mogu reći da sam slala stotine prijava dnevno jer je to naprosto nemoguće, osim ako ćeš se prijavljivati na sve moguće otvorene natječaje i ići po principu gdje upali da upali neovisno o struci ili iskustvu. Isto tako bilo je dana kad nisam poslala niti jednu prijavu, vikendom uglavnom nisam radila na svome zaposlenju. Poslala bi na tjednoj bazi negdje oko 15 – 20 životopisa. Reći ćete, pih malo. Slažem se, zvuči malo, no ako krenete u potragu za poslom koji odgovara vašem iskustvu i kvalifikacijama i ne nalazi se dva ili više sata vožnje javnim prijevozom  od mjesta na kojem živite, onda nije malo. Često sam se znala naći u situaciji da se jednostavno nemam više na što prijaviti, tad bi sačekala dan dva i obično bi se pojavili novi poslovi.  No, ono što me mučilo s vremenom više od činjenice što još ne radim je to da ne dobivam ni pozive na intervjue. 

Životopis sam provjerila nebrojeno puta, prilagođavala ga svakoj firmi, davala prijateljima da ga pogledaju i daju svoje mišljenje i uvijek dobivala isti odgovor – CV ti je savršen! Negdje trećeg tjedna traganja pomislila sam možda je to problem, možda je jednostavno presavršen i možda ću ipak morati lagati...

Par dana sam se premišljlala i na kraju ga ipak odlučila prepraviti. Bingo. Pozivi na intervju su počeli stizati. Ispostavilo se da je 5 godina menadžerskog iskustva ipak previše ako je sve što želiš slagati majice i iživljavati se na blagajni. Smješno, jer isto tako da sam se prijavila na menađersku poziciju, posao ne bi dobila jer nemam irskog iskustva. Doslovno te prisiljavaju lagati. Budući da menadžer ne namjeravam više nikad biti ( moje ambicije leže negdje sasvim drugdje )  nije bilo pretjerano teško 5 godina store managera prepraviti u 5 godina sales assistanta. Dok se nije desio jedan razgovor na kojem me savršeno dotjerana menadžerica zvonkim glasom upitala: "U sve ove godine što ste radili za tu i tu firmu...zar nije bilo mjesta za napredovanje?" – razvukla je ono svoje blijedo lice u jedan od onih lažnih osmijeha i zlobno me pogledala.  Gotovo sam se vidjela kako je vučem za one izblajhane pramenove po njenom fency uredu i metem pod s njom. Ne znam na koga sam bila više ljuta, sebe što sam se dovela u takvu situaciju ili nju  koja misli da je popila svu pamet svijeta jer je store manager nekog tamo dućana i za posao part time sales assistanta mi postavlja  pitanja kao da ću u najmanju ruku raditi na sastavljanju atomske bombe...I još me podjebava napredovanjem..Trebam li dodati da nisam dobila taj posao?

S vremenom sam se uhodala u šemu, po poslanoj prijavi ili predanom životopisu ako ne dobiješ poziv isti ili drugi dan ogromne su šanse da te ni neće zvati. Plus za brzinu, za razliku od Hrvatske gdje po prijavi čekaš bar dva tjedna na intervju i onda još dva nakon da ti jave svoju odluku.

 Djeljenje po gradu je imalo posebnu draž. Ako naletite na menadžera osobno, imate velike šanse da vas zovu na intervju. Završi li vaš CV kod nekog od radnika, teško. Neki od njih doslovno završe u kanti u smeće prije nego i stupite nogom van trgovine ( vidjela na vlastite oči ). Tu sam primjetila da sreća igra veliku ulogu.  Broj prijava po oglasu je ogroman i nije isto jeste li na početku ili kraju hrpe od stotinjak životopisa, isto tako u toj hrpi vaše iskustvo baš ništa ne znači ako vaš CV nitko ni ne pogleda jer se menadžer nakon desetog već umorio, izabrao nasumice nekoliko, obično one koje je osobno primio, a sve ostale jednostavno prosljedio u kantu za smeće. Na neke sam se oglase javljala i više puta jer su dugo držali otvoren natječaj. Mislite da su primjetili? Svaki poziv na intervju koji sam dobila kod djeljenja životopisa bio je onaj koji sam osobno predala menadžeru u ruke. Ništa lakše, reći ćete, jednostavno svaki put traži menadžera. Možeš ti tražit koliko hoćeš, većinom će ti reći da nije tu i sa onim lažnim osmjehom uzeti od tebe životopis kao da je balava maramica.

 Usljedilo je nekoliko neuspješnih intervjua, dva probna rada koja nisu rezultirala zaposlenjem ( no bar su bila plaćena ) i konačno nekoliko njih za koje sam naprosto znala po izlasku sa razgovora da će me zvati. Tako je i bilo. Na kraju su usljedile slatke muke biranja. Prevagnuo je onaj na udaljenosti od 5 minuta hoda od stana, više nego pristojnim benefitima i  ugovorom na neodređeno.

Zaključak? Nema recepta za uspjeh, dosta toga ovisi o sreći. Sjećam se svog supruga koji je posao našao u svega tri dana sa dosta radnog iskustva, ali u potpuno različitim granama, što mu je u Hrvatskoj predstavljalo velik problem. 

Znala sam biti idealan kandidat, opis oglašenog radnog mjesta znao je u potpunosti odgovarati mom iskustvu, pa ipak ne bi dobila ni poziv na intervju, što mi se u Hrvatskoj baš nikad nije dogodilo. Ni u najvećoj krizi u Hrvatskoj mi nije bio problem naći posao, upravo zbog iskustva. Problem su mi predstavljali ili visina i redovitost primanja ili međuljudski odnosi i mogućnosti napredovanja. Ovdje sam bila samo jedan u moru jednako sposobnih kandidata i ako se ne uspijete istaknuti na neki način, neće vas zvati, neće vas upamtiti bez obzira na iskustvo. Ipak, upornost je ta koja je ključna, ona stvara prilike i samim time mogućnosti da vam se posreći.

Ostajte mi dobro,

vaša Becks

Nostalgični? Naravno! Koliko god drugi šutjeli o tome...

Čak i ja kojoj je patriotizam negdje dolje u peti je ćutim. I mislim si, oni koji tvrde da im je nostalgija stran pojam, lažu debelo. Ali, ne čudi me to...puno je laži koje se prodaju pod etiketom savršenog irskog života, što bi nostalgija bila iznimka? Jedno od hrvatskih prokletstava koje vučemo za sobom; izvana ponudi savršenstvo, iznutra...ma koga briga što je iznutra? Promaja, eto šta. Jer ako misliš da je uspjeh živjeti sa još  petero šestero stranaca pod istim krovom  i sa smješkom prihvaćati okrutne uslove koje ti agencije za zapošljavanje bacaju pred noge, gadno si se zajebo. I nije problem počinjati od dna, niti najmanji, onima koji se uhvate u koštac s time i hrabro krenu, skidam kapu do poda. Oni drugi su problem, oni što šalju iskrivljenu sliku jer eto nije čovječno priznati da si čovjek. Sa slabostima, manama, poteškoćama i  eto između ostalog s nostalgijom. 

Nekad mi se doslovno stegne srce kad dobijem poruku od nekog iz Hrvatske tko se eto odlučio doseliti u Irsku, karta već kupljena, još im samo treba poneki detalj poput : zar mi baš ne treba nikakva radna dozvola? Čemu točno služi PPS? 
Začudili bi se količini pitanja iz kojih je sasvim jasno da im nikakva priprema ni ozbiljnije promišljanje nisu prethodili. Sve zahvaljući onima koji otkako su kročili na irsko tlo navodno ne poznaju loše dane. Pored njih i wonderland je nula za Irsku. Početci su teški, ponavljam to ko papiga, al ne vrijedi. Ljudi ionako čuju samo ono što žele čuti. 
Nedavno sam sjedila sa jednom Slavonkom na kavi. Tu je 3 mjeseca, posao je teško našla i bila na samom rubu da uzme kartu i vrati se natrag. Sad je svjesna svojih pogrešaka kaže. 

Zamišljala sam to puno drugačije, jednostavnije. Sve te priče koje kruže...nisam se obraćala na prijateljeva upozorenja, ne idi u 12 mjesecu, ne idi sa 500 eura u džepu, no bila sam tvrdoglava, odlučna u namjeri da se što prije maknem iz Hrvatske. Posao sam jedva našla, nakon podjeljenih stotina i stotina životopisa, sav novac sam spiskala na printanje istih i naravno smještaj. Znala sam danima biti na svega par eura u  džepu. Posuđivala sam novac od svojih doma da bi  ostala. Sad konačno radim, zadovoljna sam ali daleko je to od bilo kakve stabilnosti, treba prvo sve te dugove vratiti, a znaš kakvi smo mi ljudi, sve bi sad i odmah...

Razumijem je potpuno. Srećom, nismo prolazili ni ja ni suprug to što je ona prolazila, vjerovatno jer smo se puno bolje pripremili od nje, no unatoč tome bilo je turbulentnih razdoblja, krivih odluka, pogrešaka koje nisi mogao naučiti iz tuđih iskustava jer su bila odveć lažna, neiskrena, vješto upakirana u najsjajniji papir, prezentirana na najomiljeniji hrvatski način.

Kako mi je trenutno u Irskoj? Dobro. Ne savršeno, ne idealno. Dobro. Sretna sam, smirena, otkrivam novu sebe.
Kako meni jako draga djevojka Ingrid Divković zna reći: 

Savršenstvo je putna karta nesretnih ljudi. Ne vozi se tim vlakom...

I dok su se neke stvari posložile da nisu mogle bolje, za neke stvari sam dobila priliku o kojoj sam u lijepoj našoj samo maštala, a neke su ispale totalna koma. Bilo je izazova jakih poput vjetrova koji su donedavno nemilosrdno harali Dublinom, šapnuli bi tu i tamo želiš li to zaista? Ne bi li bilo jednostavnije sjesti u prvi avion i  samo otići? Čovjek bi rado linijom manjeg otpora..I da bilo bi jednostavnije, ali da li bi bilo bolje? Ne bi. Čak se i moja Slavonka s tim slaže iako su iza nje tri jako teška mjeseca. Ne bi bilo ni isto ko prije. Davno je rečeno da je najbolje  da se čovjek kad već jednom ode nikad ne vraća, jer nikad neće naći ono što je ostavio...Ima tu neke istine. Hoće nostalgija ponekad da te navuče na tanak led.

Da ste ne znam kako loše živjeli u Hrvatskoj, osjetit ćete je. Za onim dobrim stranama koje lijepa naša unatoč svemu posjeduje. Vjerujem da nostalgija postoji u svakom životopisu iseljenika. Zašto? Iz jednostavnog razloga jer je vaš novi život eto upravo to. Novi. Uspomene treba tek stvoriti. One i stvaraju nostalgiju zar ne?  U svojoj ste domovini postali ono što jeste. U njoj ste stvorili određeni sustav vjerovanja i vrijednosti prema kojoj promatrate ostatak svijeta. Sad krećete u novu avanturu. Vaši sustavi sudaraju se s potpuno novim, drugčijim sustavima koje je netko baš poput vas isto gradio čitav svoj život...I kako u takvim situacijama ne osjetiti nostalgiju?!

Znači li nostalgija da se želim vratiti? Ne. Iako mi je padalo na pamet. O da. Pogotovo kad sam shvatila da sam od 4 mjeseca u Irskoj, tri skupa sa svojim dvogodišnjakom provela balavog nosa sa grloboljom i povišenom temperaturom. U ljekarnoj mi već upućuju pomalo sumnjive poglede, a ja se samo želim zavuć pod jorgan na majčinom kauču i slušati braću i sestre kako valjaju gluposti, majku kako se dere na njih i juhu kako krčka na štednjaku...Reći da ne osjećaš nostalgiju je ravno priznanju da nikad nisi bio sretan. A jesi. Makar se radilo o nepodnošljivoj braći i sestrama i juhi na štednjaku...

Među našim ljudima ovdje kao da vlada mišljenje priznaš li da osjećaš nostalgiju, priznaješ da ti nije dobro, da loše živiš i da se zapravo želiš vratiti. Trebam li isticati kako je to glupo? 

Dakle, da nostalgična sam. Nekad više, nekad manje. Nekad mi baš sve ide na živce; i ta irska ljubaznost kad osmijeh ne dodirne oči , bezobrazni klinci u tramvaju, polugole napadno našminkane cure od jedva trinaest godina, prosjaci koji nakon odrađenog posla odu pravo u pub, potreba da se uklopim, raznolikost  koja me samo podsjeća na nestalnost, a ona zna stvoriti jak nemir...Nekad mi je sve to smiješno, trivijalno i nebitno. Uživam u anonimnosti, opuštenosti i jednostavnosti  koju su samo Irci u stanju stvoriti, neopterećena balkanskim mentalitetom i komplikacijama koje vječito proizlaze iz istog...

Ostajte mi dobro,
Becks

Dan svetog Patrika

Priča kaže da je Patrik donio kršćanstvo u Irsku. Britanac kojeg su sa 16 godina oteli irski gusari i prodali u ropstvo u Irsku gdje je proveo 6 godina kao pastir. Ropstvo ga je približilo Bogu. U Irsku se ponovo vratio sa svojih 30 godina kao misionar i propovjedao o kršćanstvu.
Djetelinu, nacionalni cvijet Irske, koristio je kako bi objasnio Sveto Trojstvo poganima.
Patrik se proslavio i kao čudotvorac, legenda kaže da je upravo on protjerao sve zmije iz Irske. Danas u Irskoj gotovo da nema guštera, zmija, gmazova, čak ni šišmiša. Pokušaji da se u Irskoj nastane te životinje su više puta propali. 
Vjeruje se da je umro 17.03.

U modernoj Irskoj, Dan svetog Patrika se tradicionalno smatrao religioznom svetkovinom koja se kroz jutro slavila u crkvi, a popodne sa svojim obiteljima. Sve do 1970., irski zakoni su zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj dan.

Tek 1995. godine Dan svetog Patrika počeo se koristiti u turističke svrhe te kao promocija Irske.

Festival traje 4 dana i nudi šarolik program, od uličnih zabavljača, predstava, glazbe i dječjih radionica. Najpoznatija je naravno parada. Rijeke ljudi sliju se od centra grada prema crkvi sv Patrika pokušavajući vidjeti i uslikati što je više moguće zadivljujućeg šarenila koje nudi parada. 

Zabavno je, živo i veselo. Apsolutno sve je podređeno dobrom provodu i guštanju. Rijetko tko je bez nekog zelenog rekvizita na sebi, mobitela koji stalno škljoca, širokog osmijeha, dobrog zalogaja i piva u ruci. 

Smeća je posvuda, ako već ne zapinjete za brojne ljude ili dječja kolica koja su one hrabrije među majkama dovele na paradu, na prazne boce od pive spotaknut će te se sigurno. 

Neke trgovine su bile zatvorene, a ona većina koja je i radila bila je uglavnom prazna. Potrošačima su daleko veću pozornost plijenili pabovi, fast food-ovi, suvenirnice i naravno gradske ulice.

Balkoni na zgradama bili su nakićeni veselim stanarima koji su svojim plesnim i pjevačkim umijećem uveseljavali prolaznike. 

Sudeći po onome koliko smo moj fotić i ja uspjeli vidjeti sama parada je bila divna. A nismo uspjeli baš puno, za to smo trebali doći puno prije njenog početka i zauzeti dobru poziciju, što naravno nije bio slučaj. Paradu sam ulovila na pola puta, prekoravala se i istezala preko mora zelenih kapica ne bi li ulovila barem nešto. Oni maštovitiji i hrabriji penjali su se po semaforima, prometnim znakovima i gradskim znamenitostima. 

Nekih većih nereda nisam primjetila, osim polugolih mladih djevojaka sa zavezanom irskom zastavom oko vrata ( daleko ispod 18 godina ) koje su zbog nekoliko promila alkohola viška u krvi bile sklone scenama, što na ulici, što po tramvajima gdje su povraćale po podu i bile obuzdavane od strane zaštitara na stanicama. No, to su bili tek popodnevni sati, vjerujem da su oni noćni bili daleko bogatiji zanimljivostima koje je samo alkohol u stanju proizvesti. 

Jedan od simbola Irske je i vilenjak ili leprechaun, bradati patuljak odjeven u zeleno s velikim šeširom na glavi. Legenda kaže da su leprechauni bili postolari koji su novac od izrađenih cipela stavljali u lončić i potom ga sakrivali na kraju duge. Ako ga ikad ulovite, leprechaun vam mora za oslobođenje ispuniti tri želje. Na Dan svetog Patrika, Irci imaju običaj sakriti novčiće koje onda djeca traže i nadaju se da će osim novca pronaći i vilenjaka..

Uživajte u fotografijama, one će vam puno više reći nego ja. :)
Do tipkanja,
Becks

Zadranka u Dublinu

Vrijeme drugčije teče u Irskoj. Barem meni. Ne okrenem se proleti dan, tjedan, mjesec. Valjda zato što je sve novo i zanimljivo, plijeni pažnju i propitkuje granice moje znatiželje.Upoznala sam nedavno jednu Dalmatinku. Sjedile smo u nekom baru i ispijale višesatnu kavu. Odnosno pokušale ispijati. Ne znam pamti li tko Divku? Eto, irska kava je upravo to. Samo još da udrobim babinog kruva unutra i eto mi večere... :)

Zamišljale smo makijato na rivi dok nas je kroz prozor pratilo dublinsko sivilo, pokoja kap kiše i vječito nacereni Irci. Konobarice su nam nakon nekih pola sata slale pomalo zlokobne poglede jer smo svojim sjedenjem od skoro dva sata prekršile nepisano pravilo pijenja kave u Dublinu. Iskapi i vozi. Samo ne shvaćam kako to uspjevaju sa šalicom od skoro pola litre? No dobro. Nas eto baš nije bilo briga. Guštale smo u priči. Guštajte i vi, upoznajte Antoniju.

Antonija je svoj 32 rođendan proslavila u Irskoj, tu je pet mjeseci. Po struci odgojitelj predškolske djece s nešto više od godine dana pripravničkog staža i položenim državnim ispitom. Ovo je njena priča:

Oduvijek sam znala da ću se negdje preseliti, ali Irska nikad nije bila opcija. Više su me privlačile države na sjeveru Europe, no to je sad neka druga priča. U Zadru sam, osim pripravničkog staža u vrtiću, radila na još nekoliko mjesta, i to manje više poslove koji nemaju veze jedni s drugima. Od rada u dućanu, do rada na računalu. U trenu preseljenja bila sam službeno nezaposlena, i to svojevoljno. Odlučila sam se u potpunosti posvetiti stručnom ispitu, riješiti ono započeto. A i položeni državni uvijek dobro dođe nekako sa strane. Kroz cijelo to vrijeme sam i dalje radila svoj kompjuterski posao, čuvala djecu, učila za ispite i tako. Dani su mi bili ispunjeni, dosadi nije bilo mjesta, no određeno nezadovoljstvo je postojalo. 

U Hrvatskoj je teško postići kvalitetan život.Ljudska bezvoljnost i kukanje su uvijek negdje visoko na ljestvici prioriteta. Da ne spominjem opterećenost svime i svačim, u prvom redu odjećom i izgledom.

Kako sam znala da sigurno neću ostati živjeti u Zadru, počela sam pratiti mnoge grupe podrške na facebooku, a među njima i onu Irsku. U Dublin sam prvo došla turistički, i to ne svojevoljno nego na višetjedni nagovor prijateljice.Uplatile smo tečaj engleskog jezika na Central College Dublinu i uputile se u sedmodnevnu avanturu.

Dublin mi se prvi dan dolaska nije svidio. Sve je bilo sivo, bilo je hladno, a ja totalno nenaspavana jer je let bio ranojutarnji. Ipak, svakim sljedećim danom prvi dojam se sve više mjenjao. Koledž nas je smjestio u hostelu u samom centru grada, u sobi sa 14 drugih ljudi iz cijele Europe. 14 ljudi koji su mi ostali prijatelji. I to je jedna slika Dublina, jedan Dublin efekt, koji nas je spojio i koji se meni svidio. Predavanja na koledžu odlična, a ljudi koji tamo rade fenomenalni, i to je sve skupa bilo presudno. 

Ono što se meni više svidilo od samog Dublina i od same Irske jesam ja u Irskoj. Konačno sam vidjela drugu stranu sebe, i ta mi se strana sviđala. Sviđao mi se i Dublin. Sviđalo mi se puno glazbe na svakom „kantunu“, opušteni, nasmijani ljudi. Stresa kao da nema. I vrlo brzo sam shvatila da je ovo dobro mjesto za mene. 

Vratila sam se u Hrvatsku, napravila sve potrebne pripreme i bukirala let svega dva mjeseca poslije. Bilo je teško otići, odvojiti se od obitelji, ali to je bilo nešto što sam dugovala sebi. Srećom, prilikom prvog dolaska u Dublin upoznala sam nekoliko pravih ljudi koji su mi uvelike olakšali dolazak. Mogu reći da je moj neopterećeni i isključivo turistički obilazak bio ključan u mom preseljenju. Posao... tražila sam ga mjesec dana. Danas kad gledam kako sam tražila posao, dođe mi da se nasmijem jer ga nisam tražla na pravi način, ali iz grešaka se uči. Sljedeći put ću biti pametnija. 

Upravo zbog diplome, uvijek je postojala opcija dadiljanja, a prije nego sam počela raditi uspjela sam čak i odbiti neke poslove. Ono što je razlika između Hrvatske i Irske je da sam ovdje u deset dana obavila četiri razgovora za posao, dok u Hrvatskoj u deset godina nisam obavila njih šest. Za intervjue se nisam posebno pripremala. Svi poslovi na koje su me zvali na razgovor su bili nešto što sam već radila, tako da sam na pitanja odgovarala iz iskustva. Trenutno radim kao dadilja u gradiću pored Dublina i... dobro mi je. Posao kao posao, nekad bolje, nekad lošije, ali na niti jednom poslu nikad nije idealno.

Mene vesele male stvari. Božićna čestitka od djece koja mi ne znaju pravilno napisati ime, prijateljsko povjeravanje sa „Nemoj reći mami“, ili druženje s novostečenim prijateljima nekoliko puta tjedno. Danas mislim da mi je bilo suđeno doći baš tu. 

Ovaj posao mi nije dugoročan. Cilj mi je preseliti u Dublin jer volim Dublin, tamo naći posao s kojim mogu živjeti. Nisam pretjerano ambiciozna. Ne moram biti direktor svemira ni raditi u struci. Meni je važno da sam na poslu zadovoljna. Idem korak po korak. Dugoročni cilj niti velike planove nemam. 

Ne znam hoću li ostati u Irskoj cijeli život. Trenutno mi je dobro, a kad mi ne bude, idem dalje. Hoće li to biti neki drugi dio Irske, Velika Britanija, Njemačka, Finska ili Hrvatska, ovog trena ne mogu reći. Važno mi je biti zadovoljna u životu, a gdje nađem sreću, tamo ću i ostati. Nostalgična nisam, iako jedva čekam uskršnje praznike i posjet Zadru. Normalno, nedostaje mi obitelj, nedostaju mi neke sitnice, nedostaje mi... burek!! Jako puno hrvatskih proizvoda se nađe u Dublinu, ali ne i ova delicija.

Veliku ljubav u Irskoj (još) nisam pronašla, no s tim se ne opterećujem. Ipak, mogu reći da su mi Irci jako zgodni, mada za moje pojmove malo preniski, što je normalno jer ipak dolazim iz Dalmacije.

Lijepo je čuti tuđa iskustva. Uglavnom je lijepo sresti naše ljude i popričati s njima, svi imamo nešto zajedničko, nešto što nas povezuje; napustili smo svoje domove u potrazi za kvalitetnijim životom, promjenili svoju svakodnevnicu iz korijena. I borimo se za komadić svoga neba. 

Izašle smo iz bara praćene neodobravajućim pogledima konobarica na vlažni dublinski zrak. Slažem se s Antonijom, Irci jesu zgodni, čini mi se jedni od rijetkih kojima brada jako dobro stoji, meni se čak ni ne čine tako niski. Komentirale smo ih još dugo, dugo... :)

Becks 

Irish slang

Nek je i taj siječanj konačno iza nas. Mjesec za koji će vam mnogi reći da je najgori za traženje posla u Irskoj. Mjesec u kojem će i onima koji imaju posao sati često biti skraćeni. Mjesec u  kojem se većina opravlja od božićnih grijeha i kao da to samo po sebi nije dovoljno, mjesec u kojem ćete itekako osjetiti neplaćene blagdane. Dakako uvijek i svugdje ima iznimaka, no većini građanina drugog reda (novopečene pridošlice koje se bore za svoje mijesto pod irskim suncem), blagdani neće biti plaćeni, osim ako naravno niste baš na te dane radili. Božićnicu i slične bonuse neću ni spominjati. Tko preživi siječanj u Irskoj, može preživit baš sve. :) 

Veljača je i vrijeme je za vedrije teme. 

Dakle, Irski sleng. Stvara li vam muke? Meni da. Čak i oni koji savršeno poznaju engleski jezik u govoru i pismu  imaju poteškoća kada Irci zapilaju po svom. Dok ćete se s nekima sporazumjeti bez problema, s nekima ponešto teže, neke nećete razumjeti niti riječ. Naglasak ima bitnu ulogu, no zapravo najveći razlog što ih ne razumijete nije naglasak (barem meni) već upotreba riječi za koje niste ni znali da postoje u engleskom jeziku, a kamoli što znače. Riječ je naravno o irskom slengu.  

Evo nekoliko primjera:

What's the craic? zapravo znači What is happening in your life since last we met?
Ili jednostavno What's up?

I haven't see him in donkey's years. - I haven't see him a long time.

Eat the head off - Attack someone verbally

Bite the back of me bollocks - Piss off

I was scarlet - I was very embarrassed

Acting the maggot - Fooling and messing around

Thick as a brick/ Thick as a ditch - Call someone stupid 

Town was black - Town was very crowded

Where's the jacks? - Where is the toilet?

Let's go on the lash - Let's go drinking

Aw sure look it - Bez posebnog prijevoda. Prihvatljiv odgovor na bilo kakav komentar ili izjavu. Primjer:
"Isn't it lovely weather we're having?" "Aw sure look it."

Nitko tko vam se obraća ne zna jeste li stranac, dobro to možda i pretpostavlja, no neće zbog te pretpostavke drugčije komunicirati s vama, ne zna jeste li došli jučer u Dublin ili prije nekoliko godina, ne zna vaš stupanj poznavanja engleskog jezika, niti će vas upitati pričate li ga ili ne. Jednostavno će pričati s vama onako kako to inače čine i upravo zato vam se može dogoditi niz situacija kad vam je neugodno jer ih naprosto ne razumijete koliko god vaš engleski zapravo bio sasvim pristojan.

Koliko sam se samo puta glupavo smješkala u luasu kad bi mi netko nešto uputio, obično vezano uz Nou, jer ih gotovo ništa ne bi razumjela. Ne bi tražila da ponove, samo bi se osmjehnula ravnajući se po osjećaju koji mi je govorio da ne govore zapravo ništa konkretno i da se ne trebam mučiti. 
No bilo je i daleko manje ugodnih situacija.

Sjećam se kad sam morala telefonski nazvati elektru i registrirati naš račun. Sve je teklo glatko, bila sam i više nego ponosna kako to meni super ide, imam engleski u malom prstu, sve kužim i to još preko telefona...i onda tip spomene nešto. Nešto ne samo što nikad nisam čula, nego uopće nisam mogla ubrati ni slova.

Sljedilo je nekoliko Sorry, what? i mrtvačka tišina nakon njegovog ponavljanja dok sam ja pokušavala dati smisao njegovoj rečenici. Na kraju sam ga zamolila da mi slovka. Google translate je rješio problem. No nije odagnao osjećaj nelagode.
Ispričala sam mu se za svoj loš engleski na što sam očekivala da će mi reći da nije uopće loš, dapače, no on je samo kratko odgovorio: It's ok, no worries.
Ma šta It's ok, pogrešan odgovor, moj engleski je dobar, čuješ li doobaarrr! 

Vjerujem da mu je bila puna kapa i mene i mog masakriranja engleskog jezika. Budimo realni, koliko god ga znali - ne znate ga dok ne stupite nogom na tlo gdje se on zapravo i koristi. Tek tada zapravo učite jezik.
Bilo je kasno za ispravljanje prvog dojma. Koga briga, reći ćete. U ovom slučaju, slažem se. No prvi dojam se ostavlja i na razgovoru za posao. Malo jezične pripreme nikome ne može škoditi. 
Bez brige, u razgovoru sa službenim osobama ne trebate strahovati od pretjerane upotrebe slenga ili nekog žešćeg naglaska, svi oni govore prilično razumljivo. No može vas zbuniti i jedna uobičajena uzrečica, kao što je That's grand, što je samo drugčiji način za reći That's ok.

U nastavku još malo slenga:

Bucketing - raining very heavily              
Bad dose - severe illness  
Japers! - Gosh, really?                             
Kip - dump  

Session - drinking all day long                
Shattered - very tired

Banjaxed - broken                                   
Mate - A friend   

Shower of savages - ignorant group of people  
Gammy - useless 
Vitamin G/The black stuff - Guinness              
Gimp - Idiot         
Nixer - job done for cash to avoid tax       
Ride - attractive person                                                                     

                                                   

Baš kao pravi prvaci svog najdražeg sporta, Irci svoje pijanstvo izražavaju na bezbroj načina.Tako ćete umjesto riječi drunk često čuti neke od sljedećih:
Twisted, warped, steamed, plastered, gee-eyed, fluthered, buckled, locked...
Pa nek netko kaže da nisu maštovit narod. :)

Za kraj, jedna rečenica koju ni da vam je slovkaju ne bi razumjeli:

Did you get the shift off that chungwan in Coppers?

To get the shift znači to kiss somebody.
Chungwan je naziv za djevojku. Oskudno odjevenu i raspoloženu za ljubakanje u kakvom noćnom klubu.
Coppers je noćni klub u Dublinu.

Toliko od mene ovaj put. :)

Have a nice day and stay positive!
Siječanj je gotov, dan je kao izmišljen, Noa i ja odošmo u šetnju...

Becks