U potrazi za poslom u Dublinu - što je bitnije iskustvo ili sreća?

Da počnem raditi kroz treći mjesec, to je bio plan. Napravljen  još po dolasku u Dublin. U međuvremenu, dok je suprug radio, Noa i ja smo ljenčarili, uživali u otkrivanju novog okruženja neopterećeni radnim rasporedima, vrtićima i tetama čuvalicama. I bilo je super, no brzo mi je počela nedostajati  radna obveza pa sam s nestrpljenjem isčekivala trenutak kad ću se konačno baciti u potragu za poslom. 

"S desetogodišnjim iskustvom naći ćeš ga bez problema!" – govorili su mi svi i odmahivali rukom. 

I sama sam vjerovala u to. No ispalo je ponešto drugčije.

Prije svega moram naglasiti da moj primjer ne može nikako poslužiti nekome tko tek dolazi, ima ograničen budžet i smještaj i ne bira posao.

Tu sam već šest mjeseci, bez financijskih problema s kojima se suočavaju pridošlice i sa sigurnim smještajem. Isto tako mogla sam sebi dozvoliti i da koliko toliko biram poslove, nisam bila ograničena vremenom i prisiljena uzeti bilo što. 

Konobarenje sam odmah zaobišla jer prije svega nemam iskustva i jer vjerujem da bi me prokužili čim bi me zaposlili. S obzirom da sam cijeli svoj radni vijek provela u trgovini, namjeravala sam tu i tražiti posao. Isto tako, namjeravala sam zaobići prehranu i bilo kakve malene firme i butike gdje umireš od dosade i kupce brojiš na prste jedne ruke. Ako išta ne podnosim, onda  je to da se dosađujem na poslu. 

Ponavljam, moja situacija mi je dozvoljavala biranje i shodno tome i rezultirala dužim traženjem posla. Da se ne obeshrabre oni što tek dolaze, kad ne biraš daleko brže nađeš posao, u to nema sumnje. No isto tako, u svom sam traženju napravila neke pogreške koje su rezultirale da se dobivanje posla još više oduži.

Prva je stavka naravno bila napisati dobar životopis. Krenula sam sa stoposto točnim informacijama jer sam smatrala da mi moje desetogodišnje iskustvo rada u trgovini ne može ni u kojem slučaju odmoći, niti zahtjeva bilo kakvu doradu. Počela sam entuzijastično, prvo sa prijavama preko interneta, a kad bi mi postalo zamorno, otišla bi u grad i djelila životopise.  

Prošao je prvi tjedan – bez ikakvih poziva. Nisam dizala uzbunu, činilo se prerano. Došao je i drugi tjedan – mobitel kao da je na umoru,nije ispuštao ni zvuka. Tu sam već počela misliti kako je to pomalo neobično. U najmanju ruku, očekivala sam pozive na intervju. Ne mogu reći da sam slala stotine prijava dnevno jer je to naprosto nemoguće, osim ako ćeš se prijavljivati na sve moguće otvorene natječaje i ići po principu gdje upali da upali neovisno o struci ili iskustvu. Isto tako bilo je dana kad nisam poslala niti jednu prijavu, vikendom uglavnom nisam radila na svome zaposlenju. Poslala bi na tjednoj bazi negdje oko 15 – 20 životopisa. Reći ćete, pih malo. Slažem se, zvuči malo, no ako krenete u potragu za poslom koji odgovara vašem iskustvu i kvalifikacijama i ne nalazi se dva ili više sata vožnje javnim prijevozom  od mjesta na kojem živite, onda nije malo. Često sam se znala naći u situaciji da se jednostavno nemam više na što prijaviti, tad bi sačekala dan dva i obično bi se pojavili novi poslovi.  No, ono što me mučilo s vremenom više od činjenice što još ne radim je to da ne dobivam ni pozive na intervjue. 

Životopis sam provjerila nebrojeno puta, prilagođavala ga svakoj firmi, davala prijateljima da ga pogledaju i daju svoje mišljenje i uvijek dobivala isti odgovor – CV ti je savršen! Negdje trećeg tjedna traganja pomislila sam možda je to problem, možda je jednostavno presavršen i možda ću ipak morati lagati...

Par dana sam se premišljlala i na kraju ga ipak odlučila prepraviti. Bingo. Pozivi na intervju su počeli stizati. Ispostavilo se da je 5 godina menadžerskog iskustva ipak previše ako je sve što želiš slagati majice i iživljavati se na blagajni. Smješno, jer isto tako da sam se prijavila na menađersku poziciju, posao ne bi dobila jer nemam irskog iskustva. Doslovno te prisiljavaju lagati. Budući da menadžer ne namjeravam više nikad biti ( moje ambicije leže negdje sasvim drugdje )  nije bilo pretjerano teško 5 godina store managera prepraviti u 5 godina sales assistanta. Dok se nije desio jedan razgovor na kojem me savršeno dotjerana menadžerica zvonkim glasom upitala: "U sve ove godine što ste radili za tu i tu firmu...zar nije bilo mjesta za napredovanje?" – razvukla je ono svoje blijedo lice u jedan od onih lažnih osmijeha i zlobno me pogledala.  Gotovo sam se vidjela kako je vučem za one izblajhane pramenove po njenom fency uredu i metem pod s njom. Ne znam na koga sam bila više ljuta, sebe što sam se dovela u takvu situaciju ili nju  koja misli da je popila svu pamet svijeta jer je store manager nekog tamo dućana i za posao part time sales assistanta mi postavlja  pitanja kao da ću u najmanju ruku raditi na sastavljanju atomske bombe...I još me podjebava napredovanjem..Trebam li dodati da nisam dobila taj posao?

S vremenom sam se uhodala u šemu, po poslanoj prijavi ili predanom životopisu ako ne dobiješ poziv isti ili drugi dan ogromne su šanse da te ni neće zvati. Plus za brzinu, za razliku od Hrvatske gdje po prijavi čekaš bar dva tjedna na intervju i onda još dva nakon da ti jave svoju odluku.

 Djeljenje po gradu je imalo posebnu draž. Ako naletite na menadžera osobno, imate velike šanse da vas zovu na intervju. Završi li vaš CV kod nekog od radnika, teško. Neki od njih doslovno završe u kanti u smeće prije nego i stupite nogom van trgovine ( vidjela na vlastite oči ). Tu sam primjetila da sreća igra veliku ulogu.  Broj prijava po oglasu je ogroman i nije isto jeste li na početku ili kraju hrpe od stotinjak životopisa, isto tako u toj hrpi vaše iskustvo baš ništa ne znači ako vaš CV nitko ni ne pogleda jer se menadžer nakon desetog već umorio, izabrao nasumice nekoliko, obično one koje je osobno primio, a sve ostale jednostavno prosljedio u kantu za smeće. Na neke sam se oglase javljala i više puta jer su dugo držali otvoren natječaj. Mislite da su primjetili? Svaki poziv na intervju koji sam dobila kod djeljenja životopisa bio je onaj koji sam osobno predala menadžeru u ruke. Ništa lakše, reći ćete, jednostavno svaki put traži menadžera. Možeš ti tražit koliko hoćeš, većinom će ti reći da nije tu i sa onim lažnim osmjehom uzeti od tebe životopis kao da je balava maramica.

 Usljedilo je nekoliko neuspješnih intervjua, dva probna rada koja nisu rezultirala zaposlenjem ( no bar su bila plaćena ) i konačno nekoliko njih za koje sam naprosto znala po izlasku sa razgovora da će me zvati. Tako je i bilo. Na kraju su usljedile slatke muke biranja. Prevagnuo je onaj na udaljenosti od 5 minuta hoda od stana, više nego pristojnim benefitima i  ugovorom na neodređeno.

Zaključak? Nema recepta za uspjeh, dosta toga ovisi o sreći. Sjećam se svog supruga koji je posao našao u svega tri dana sa dosta radnog iskustva, ali u potpuno različitim granama, što mu je u Hrvatskoj predstavljalo velik problem. 

Znala sam biti idealan kandidat, opis oglašenog radnog mjesta znao je u potpunosti odgovarati mom iskustvu, pa ipak ne bi dobila ni poziv na intervju, što mi se u Hrvatskoj baš nikad nije dogodilo. Ni u najvećoj krizi u Hrvatskoj mi nije bio problem naći posao, upravo zbog iskustva. Problem su mi predstavljali ili visina i redovitost primanja ili međuljudski odnosi i mogućnosti napredovanja. Ovdje sam bila samo jedan u moru jednako sposobnih kandidata i ako se ne uspijete istaknuti na neki način, neće vas zvati, neće vas upamtiti bez obzira na iskustvo. Ipak, upornost je ta koja je ključna, ona stvara prilike i samim time mogućnosti da vam se posreći.

Ostajte mi dobro,

vaša Becks