Nostalgični? Naravno! Koliko god drugi šutjeli o tome...

Čak i ja kojoj je patriotizam negdje dolje u peti je ćutim. I mislim si, oni koji tvrde da im je nostalgija stran pojam, lažu debelo. Ali, ne čudi me to...puno je laži koje se prodaju pod etiketom savršenog irskog života, što bi nostalgija bila iznimka? Jedno od hrvatskih prokletstava koje vučemo za sobom; izvana ponudi savršenstvo, iznutra...ma koga briga što je iznutra? Promaja, eto šta. Jer ako misliš da je uspjeh živjeti sa još  petero šestero stranaca pod istim krovom  i sa smješkom prihvaćati okrutne uslove koje ti agencije za zapošljavanje bacaju pred noge, gadno si se zajebo. I nije problem počinjati od dna, niti najmanji, onima koji se uhvate u koštac s time i hrabro krenu, skidam kapu do poda. Oni drugi su problem, oni što šalju iskrivljenu sliku jer eto nije čovječno priznati da si čovjek. Sa slabostima, manama, poteškoćama i  eto između ostalog s nostalgijom. 

Nekad mi se doslovno stegne srce kad dobijem poruku od nekog iz Hrvatske tko se eto odlučio doseliti u Irsku, karta već kupljena, još im samo treba poneki detalj poput : zar mi baš ne treba nikakva radna dozvola? Čemu točno služi PPS? 
Začudili bi se količini pitanja iz kojih je sasvim jasno da im nikakva priprema ni ozbiljnije promišljanje nisu prethodili. Sve zahvaljući onima koji otkako su kročili na irsko tlo navodno ne poznaju loše dane. Pored njih i wonderland je nula za Irsku. Početci su teški, ponavljam to ko papiga, al ne vrijedi. Ljudi ionako čuju samo ono što žele čuti. 
Nedavno sam sjedila sa jednom Slavonkom na kavi. Tu je 3 mjeseca, posao je teško našla i bila na samom rubu da uzme kartu i vrati se natrag. Sad je svjesna svojih pogrešaka kaže. 

Zamišljala sam to puno drugačije, jednostavnije. Sve te priče koje kruže...nisam se obraćala na prijateljeva upozorenja, ne idi u 12 mjesecu, ne idi sa 500 eura u džepu, no bila sam tvrdoglava, odlučna u namjeri da se što prije maknem iz Hrvatske. Posao sam jedva našla, nakon podjeljenih stotina i stotina životopisa, sav novac sam spiskala na printanje istih i naravno smještaj. Znala sam danima biti na svega par eura u  džepu. Posuđivala sam novac od svojih doma da bi  ostala. Sad konačno radim, zadovoljna sam ali daleko je to od bilo kakve stabilnosti, treba prvo sve te dugove vratiti, a znaš kakvi smo mi ljudi, sve bi sad i odmah...

Razumijem je potpuno. Srećom, nismo prolazili ni ja ni suprug to što je ona prolazila, vjerovatno jer smo se puno bolje pripremili od nje, no unatoč tome bilo je turbulentnih razdoblja, krivih odluka, pogrešaka koje nisi mogao naučiti iz tuđih iskustava jer su bila odveć lažna, neiskrena, vješto upakirana u najsjajniji papir, prezentirana na najomiljeniji hrvatski način.

Kako mi je trenutno u Irskoj? Dobro. Ne savršeno, ne idealno. Dobro. Sretna sam, smirena, otkrivam novu sebe.
Kako meni jako draga djevojka Ingrid Divković zna reći: 

Savršenstvo je putna karta nesretnih ljudi. Ne vozi se tim vlakom...

I dok su se neke stvari posložile da nisu mogle bolje, za neke stvari sam dobila priliku o kojoj sam u lijepoj našoj samo maštala, a neke su ispale totalna koma. Bilo je izazova jakih poput vjetrova koji su donedavno nemilosrdno harali Dublinom, šapnuli bi tu i tamo želiš li to zaista? Ne bi li bilo jednostavnije sjesti u prvi avion i  samo otići? Čovjek bi rado linijom manjeg otpora..I da bilo bi jednostavnije, ali da li bi bilo bolje? Ne bi. Čak se i moja Slavonka s tim slaže iako su iza nje tri jako teška mjeseca. Ne bi bilo ni isto ko prije. Davno je rečeno da je najbolje  da se čovjek kad već jednom ode nikad ne vraća, jer nikad neće naći ono što je ostavio...Ima tu neke istine. Hoće nostalgija ponekad da te navuče na tanak led.

Da ste ne znam kako loše živjeli u Hrvatskoj, osjetit ćete je. Za onim dobrim stranama koje lijepa naša unatoč svemu posjeduje. Vjerujem da nostalgija postoji u svakom životopisu iseljenika. Zašto? Iz jednostavnog razloga jer je vaš novi život eto upravo to. Novi. Uspomene treba tek stvoriti. One i stvaraju nostalgiju zar ne?  U svojoj ste domovini postali ono što jeste. U njoj ste stvorili određeni sustav vjerovanja i vrijednosti prema kojoj promatrate ostatak svijeta. Sad krećete u novu avanturu. Vaši sustavi sudaraju se s potpuno novim, drugčijim sustavima koje je netko baš poput vas isto gradio čitav svoj život...I kako u takvim situacijama ne osjetiti nostalgiju?!

Znači li nostalgija da se želim vratiti? Ne. Iako mi je padalo na pamet. O da. Pogotovo kad sam shvatila da sam od 4 mjeseca u Irskoj, tri skupa sa svojim dvogodišnjakom provela balavog nosa sa grloboljom i povišenom temperaturom. U ljekarnoj mi već upućuju pomalo sumnjive poglede, a ja se samo želim zavuć pod jorgan na majčinom kauču i slušati braću i sestre kako valjaju gluposti, majku kako se dere na njih i juhu kako krčka na štednjaku...Reći da ne osjećaš nostalgiju je ravno priznanju da nikad nisi bio sretan. A jesi. Makar se radilo o nepodnošljivoj braći i sestrama i juhi na štednjaku...

Među našim ljudima ovdje kao da vlada mišljenje priznaš li da osjećaš nostalgiju, priznaješ da ti nije dobro, da loše živiš i da se zapravo želiš vratiti. Trebam li isticati kako je to glupo? 

Dakle, da nostalgična sam. Nekad više, nekad manje. Nekad mi baš sve ide na živce; i ta irska ljubaznost kad osmijeh ne dodirne oči , bezobrazni klinci u tramvaju, polugole napadno našminkane cure od jedva trinaest godina, prosjaci koji nakon odrađenog posla odu pravo u pub, potreba da se uklopim, raznolikost  koja me samo podsjeća na nestalnost, a ona zna stvoriti jak nemir...Nekad mi je sve to smiješno, trivijalno i nebitno. Uživam u anonimnosti, opuštenosti i jednostavnosti  koju su samo Irci u stanju stvoriti, neopterećena balkanskim mentalitetom i komplikacijama koje vječito proizlaze iz istog...

Ostajte mi dobro,
Becks

Dan svetog Patrika

Priča kaže da je Patrik donio kršćanstvo u Irsku. Britanac kojeg su sa 16 godina oteli irski gusari i prodali u ropstvo u Irsku gdje je proveo 6 godina kao pastir. Ropstvo ga je približilo Bogu. U Irsku se ponovo vratio sa svojih 30 godina kao misionar i propovjedao o kršćanstvu.
Djetelinu, nacionalni cvijet Irske, koristio je kako bi objasnio Sveto Trojstvo poganima.
Patrik se proslavio i kao čudotvorac, legenda kaže da je upravo on protjerao sve zmije iz Irske. Danas u Irskoj gotovo da nema guštera, zmija, gmazova, čak ni šišmiša. Pokušaji da se u Irskoj nastane te životinje su više puta propali. 
Vjeruje se da je umro 17.03.

U modernoj Irskoj, Dan svetog Patrika se tradicionalno smatrao religioznom svetkovinom koja se kroz jutro slavila u crkvi, a popodne sa svojim obiteljima. Sve do 1970., irski zakoni su zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj dan.

Tek 1995. godine Dan svetog Patrika počeo se koristiti u turističke svrhe te kao promocija Irske.

Festival traje 4 dana i nudi šarolik program, od uličnih zabavljača, predstava, glazbe i dječjih radionica. Najpoznatija je naravno parada. Rijeke ljudi sliju se od centra grada prema crkvi sv Patrika pokušavajući vidjeti i uslikati što je više moguće zadivljujućeg šarenila koje nudi parada. 

Zabavno je, živo i veselo. Apsolutno sve je podređeno dobrom provodu i guštanju. Rijetko tko je bez nekog zelenog rekvizita na sebi, mobitela koji stalno škljoca, širokog osmijeha, dobrog zalogaja i piva u ruci. 

Smeća je posvuda, ako već ne zapinjete za brojne ljude ili dječja kolica koja su one hrabrije među majkama dovele na paradu, na prazne boce od pive spotaknut će te se sigurno. 

Neke trgovine su bile zatvorene, a ona većina koja je i radila bila je uglavnom prazna. Potrošačima su daleko veću pozornost plijenili pabovi, fast food-ovi, suvenirnice i naravno gradske ulice.

Balkoni na zgradama bili su nakićeni veselim stanarima koji su svojim plesnim i pjevačkim umijećem uveseljavali prolaznike. 

Sudeći po onome koliko smo moj fotić i ja uspjeli vidjeti sama parada je bila divna. A nismo uspjeli baš puno, za to smo trebali doći puno prije njenog početka i zauzeti dobru poziciju, što naravno nije bio slučaj. Paradu sam ulovila na pola puta, prekoravala se i istezala preko mora zelenih kapica ne bi li ulovila barem nešto. Oni maštovitiji i hrabriji penjali su se po semaforima, prometnim znakovima i gradskim znamenitostima. 

Nekih većih nereda nisam primjetila, osim polugolih mladih djevojaka sa zavezanom irskom zastavom oko vrata ( daleko ispod 18 godina ) koje su zbog nekoliko promila alkohola viška u krvi bile sklone scenama, što na ulici, što po tramvajima gdje su povraćale po podu i bile obuzdavane od strane zaštitara na stanicama. No, to su bili tek popodnevni sati, vjerujem da su oni noćni bili daleko bogatiji zanimljivostima koje je samo alkohol u stanju proizvesti. 

Jedan od simbola Irske je i vilenjak ili leprechaun, bradati patuljak odjeven u zeleno s velikim šeširom na glavi. Legenda kaže da su leprechauni bili postolari koji su novac od izrađenih cipela stavljali u lončić i potom ga sakrivali na kraju duge. Ako ga ikad ulovite, leprechaun vam mora za oslobođenje ispuniti tri želje. Na Dan svetog Patrika, Irci imaju običaj sakriti novčiće koje onda djeca traže i nadaju se da će osim novca pronaći i vilenjaka..

Uživajte u fotografijama, one će vam puno više reći nego ja. :)
Do tipkanja,
Becks