Friday 27 February 2015

Zadranka u Dublinu




Vrijeme drugčije teče u Irskoj. Barem meni. Ne okrenem se proleti dan, tjedan, mjesec. Valjda zato što je sve novo i zanimljivo, plijeni pažnju i propitkuje granice moje znatiželje.Upoznala sam nedavno jednu Dalmatinku. Sjedile smo u nekom baru i ispijale višesatnu kavu. Odnosno pokušale ispijati. Ne znam pamti li tko Divku? Eto, irska kava je upravo to. Samo još da udrobim babinog kruva unutra i eto mi večere... :)
Zamišljale smo makijato na rivi dok nas je kroz prozor pratilo dublinsko sivilo, pokoja kap kiše i vječito nacereni Irci. Konobarice su nam nakon nekih pola sata slale pomalo zlokobne poglede jer smo svojim sjedenjem od skoro dva sata prekršile nepisano pravilo pijenja kave u Dublinu. Iskapi i vozi. Samo ne shvaćam kako to uspjevaju sa šalicom od skoro pola litre? No dobro. Nas eto baš nije bilo briga. Guštale smo u priči. Guštajte i vi, upoznajte Antoniju.
Antonija je svoj 32 rođendan proslavila u Irskoj, tu je pet mjeseci. Po struci odgojitelj predškolske djece s nešto više od godine dana pripravničkog staža i položenim državnim ispitom. Ovo je njena priča:

Oduvijek sam znala da ću se negdje preseliti, ali Irska nikad nije bila opcija. Više su me privlačile države na sjeveru Europe, no to je sad neka druga priča. U Zadru sam, osim pripravničkog staža u vrtiću, radila na još nekoliko mjesta, i to manje više poslove koji nemaju veze jedni s drugima. Od rada u dućanu, do rada na računalu. U trenu preseljenja bila sam službeno nezaposlena, i to svojevoljno. Odlučila sam se u potpunosti posvetiti stručnom ispitu, riješiti ono započeto. A i položeni državni uvijek dobro dođe nekako sa strane. Kroz cijelo to vrijeme sam i dalje radila svoj kompjuterski posao, čuvala djecu, učila za ispite i tako. Dani su mi bili ispunjeni, dosadi nije bilo mjesta, no određeno nezadovoljstvo je postojalo. 

U Hrvatskoj je teško postići kvalitetan život.Ljudska bezvoljnost i kukanje su uvijek negdje visoko na ljestvici prioriteta. Da ne spominjem opterećenost svime i svačim, u prvom redu odjećom i izgledom.
Kako sam znala da sigurno neću ostati živjeti u Zadru, počela sam pratiti mnoge grupe podrške na facebooku, a među njima i onu Irsku. U Dublin sam prvo došla turistički, i to ne svojevoljno nego na višetjedni nagovor prijateljice.Uplatile smo tečaj engleskog jezika na Central College Dublinu i uputile se u sedmodnevnu avanturu.
Dublin mi se prvi dan dolaska nije svidio. Sve je bilo sivo, bilo je hladno, a ja totalno nenaspavana jer je let bio ranojutarnji. Ipak, svakim sljedećim danom prvi dojam se sve više mjenjao. Koledž nas je smjestio u hostelu u samom centru grada, u sobi sa 14 drugih ljudi iz cijele Europe. 14 ljudi koji su mi ostali prijatelji. I to je jedna slika Dublina, jedan Dublin efekt, koji nas je spojio i koji se meni svidio. Predavanja na koledžu odlična, a ljudi koji tamo rade fenomenalni, i to je sve skupa bilo presudno. 
Ono što se meni više svidilo od samog Dublina i od same Irske jesam ja u Irskoj. Konačno sam vidjela drugu stranu sebe, i ta mi se strana sviđala. Sviđao mi se i Dublin. Sviđalo mi se puno glazbe na svakom „kantunu“, opušteni, nasmijani ljudi. Stresa kao da nema. I vrlo brzo sam shvatila da je ovo dobro mjesto za mene. 
Vratila sam se u Hrvatsku, napravila sve potrebne pripreme i bukirala let svega dva mjeseca poslije. Bilo je teško otići, odvojiti se od obitelji, ali to je bilo nešto što sam dugovala sebi. Srećom, prilikom prvog dolaska u Dublin upoznala sam nekoliko pravih ljudi koji su mi uvelike olakšali dolazak. Mogu reći da je moj neopterećeni i isključivo turistički obilazak bio ključan u mom preseljenju. Posao... tražila sam ga mjesec dana. Danas kad gledam kako sam tražila posao, dođe mi da se nasmijem jer ga nisam tražla na pravi način, ali iz grešaka se uči. Sljedeći put ću biti pametnija. 
Upravo zbog diplome, uvijek je postojala opcija dadiljanja, a prije nego sam počela raditi uspjela sam čak i odbiti neke poslove. Ono što je razlika između Hrvatske i Irske je da sam ovdje u deset dana obavila četiri razgovora za posao, dok u Hrvatskoj u deset godina nisam obavila njih šest. Za intervjue se nisam posebno pripremala. Svi poslovi na koje su me zvali na razgovor su bili nešto što sam već radila, tako da sam na pitanja odgovarala iz iskustva. Trenutno radim kao dadilja u gradiću pored Dublina i... dobro mi je. Posao kao posao, nekad bolje, nekad lošije, ali na niti jednom poslu nikad nije idealno.
Mene vesele male stvari. Božićna čestitka od djece koja mi ne znaju pravilno napisati ime, prijateljsko povjeravanje sa „Nemoj reći mami“, ili druženje s novostečenim prijateljima nekoliko puta tjedno. Danas mislim da mi je bilo suđeno doći baš tu. 
Ovaj posao mi nije dugoročan. Cilj mi je preseliti u Dublin jer volim Dublin, tamo naći posao s kojim mogu živjeti. Nisam pretjerano ambiciozna. Ne moram biti direktor svemira ni raditi u struci. Meni je važno da sam na poslu zadovoljna. Idem korak po korak. Dugoročni cilj niti velike planove nemam. 
Ne znam hoću li ostati u Irskoj cijeli život. Trenutno mi je dobro, a kad mi ne bude, idem dalje. Hoće li to biti neki drugi dio Irske, Velika Britanija, Njemačka, Finska ili Hrvatska, ovog trena ne mogu reći. Važno mi je biti zadovoljna u životu, a gdje nađem sreću, tamo ću i ostati. Nostalgična nisam, iako jedva čekam uskršnje praznike i posjet Zadru. Normalno, nedostaje mi obitelj, nedostaju mi neke sitnice, nedostaje mi... burek!! Jako puno hrvatskih proizvoda se nađe u Dublinu, ali ne i ova delicija.
Veliku ljubav u Irskoj (još) nisam pronašla, no s tim se ne opterećujem. Ipak, mogu reći da su mi Irci jako zgodni, mada za moje pojmove malo preniski, što je normalno jer ipak dolazim iz Dalmacije.

Lijepo je čuti tuđa iskustva. Uglavnom je lijepo sresti naše ljude i popričati s njima, svi imamo nešto zajedničko, nešto što nas povezuje; napustili smo svoje domove u potrazi za kvalitetnijim životom, promjenili svoju svakodnevnicu iz korijena. I borimo se za komadić svoga neba. 
Izašle smo iz bara praćene neodobravajućim pogledima konobarica na vlažni dublinski zrak. Slažem se s Antonijom, Irci jesu zgodni, čini mi se jedni od rijetkih kojima brada jako dobro stoji, meni se čak ni ne čine tako niski. Komentirale smo ih još dugo, dugo... :)

Becks 





4 comments:

  1. Pozdrav iz Zadra i hrabro!

    ReplyDelete
  2. prekrasna prica..hvala becks.obozavam da citam tvoj blog,stoga pisi cesce :D jedva cekam da dodjem...nadam se za dva tri tjedna.reci mi jel primas ti neki dohodak na djete?tj. da li mi imamo prava na to?ako se presjelimo svi i djete upisem tu u skolu?ako imamo koliki je iznos? muz mi je madjar rodjen u srbiji.nema eu pasos.da li se moze njemu naci neki posao ,makar gradjevina ?jel moze tvoj muz da mi se raspita?cerka i ja imamo eu pasos.hvala puno..nadam se da cemo popit kaficu skupa ,kad dodjem :D pozzzz

    ReplyDelete
  3. Burek i ćevape ima kod Hame u Moore Street Mallu. To je podrumski "Mall" s kakvih 20ak lokala na uglu Parnell i Moore Street u Dublin 1.

    Hope this helps!

    ReplyDelete
  4. Burek i ćevape ima kod Hame u Moore Street Mallu. To je podrumski "Mall" s kakvih 20ak lokala na uglu Parnell i Moore Street u Dublin 1.

    Hope this helps!

    ReplyDelete