Fenomen zvan Irska

U posljednje vrijeme gotovo da ne mogu proći gradom a da netko ne spomene Dublin ili Irsku općenito. Ne postoji osoba koja ako već ne putuje gore, onda poznaje nekoga tko je već otputovao ili tko će u bližoj budućnosti otputovati i pokušati svoj život učiniti kvalitetnijim van lijepe naše.

Ni moja malena obitelj nije iznimka, zapravo suprug mi je u Dublinu već dva mjeseca i za nekoliko dana naš sin i ja mu se pridružujemo. Kroz ovaj blog pokušat ću ispričati našu priču i možda još ponekog nagovoriti ili odgovoriti od odlaska. Sjećam se kad se ta misao tek počela rađati u našim glavama ( zahvaljući jednoj bezazlenoj kavi na stanci na poslu )  i milijun pitanja koja su nam se vrzmala po glavi. Kako ovo, kako ono? Zašto? Isplati li se riskirati? Što ako?...Je li zbilja gore tako dobro kako se priča?...
Dugo smo vremena suprug i ja težili odlasku iz Hrvatske. Oboje smo bili zaposleni  na neodređeno vrijeme u dobrim firmama i primali svoju plaću na vrijeme što se mnogima oko nas činilo kao nešto  čemu samo lud čovjek može okrenuti leđa. 

Nije li tužno  što živimo u vremenu u kojem  ti netko ističe nekašnjenje plaće kao dodatni bonus koji većina poslodavaca ne daje? Što je ugovor na neodređeno poput diplome prestižnog fakulteta koju treba uokviriti i objesiti na zid da se familija njome diči?...Što nam se to desilo da nas čini tako pasivnima i negativnima? Zašto je najčešća rečenica koju čujem: “ Dobro je kako je moglo biti...” umjesto  “ Dobro je al zašto ne bi bilo i bolje?”...

Kažu mi da je svugdje manje više isto i da je ludo što želim ovo prekrasno dalmatinsko sunce zamijeniti kišom, a višesatno ispijanje makijata na rivi radnim vremenom od 9 do 5. Da, to su gušti koje rijetko tko danas ima...Ali samo su to. Gušti. Gušti mi neće sina poslati na fakultet. Neće mi osigurati pristojnu penziju. Neće mi kupit stan. Kao ni onaj ugovor na neodređeno, osim ako mi je cilj sljedećih 30 godina mjesečno od ispodprosječne plaće odvajati 3500 kuna, o Pikovoj premijer šunki samo sanjati i sa suzom u oku tetu u konzuma zamoliti da nareže 20 deka k plus parizera, te se tresti ko prut pri pomisli kako bi i moj poslodavac mogao biti sljedeći koji će ukinuti bonus isplaćivanja plaće...
Nije li nezadovoljstvo sve većeg broja ljudi u Hrvatskoj i rezultiralo fenomenom zvan Irska?

Naš odlazak u Dublin potraga je za kvalitetnijim životom. Boljim mogućnostima i prilikama. Možda bude uspješna, a možda i ne, možda se vratimo puno prije nego smo očekivali, a možda i ne... Jedno je sigurno, ako ne pokušamo nikada nećemo znati i onaj mali crvić sumnje nikada nam neće dati mira.  A ima li što gore od kajanja za propuštenim prilikama?

Do tipkanja,
Becks