Različiti ljudi različito misle

Dodala bih i žele različite stvari. Imaju različite prioritete.
Članak o našem odlasku u Irsku na portalu Šibenik in privukao je određenu pozornost. Zapravo priličnu. Iskreno, nisam se tome nadala. Sjećam se, kad se ideja o članku tek rađala, kako sam mislila da u našem odlasku nema ništa što bi moglo interesirati bilo koga. Sad shvaćam da nije tako i to vjerojatno jer velik broj ljudi želi upravo istu stvar. Otići odavde. I koliko sam sretna i uzuđena zbog odlaska toliko mi je i žao. Što ova prekrasna zemlja naprosto tjera ljude da je napuste.
Uz velik broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara bilo je ponešto i negativnih. Čak i onih koji tvrde da je sve to izmišljotina jer ne možeš sletiti u petak i u ponedjeljak imati posao. Bajke za malu djecu.
Pa iskreno da sam i sama to pročitala vjerojatno bi mi zvučalo bajkovito. No ono što ovu bajku čini potpuno realnom su mjeseci pripreme koji su prethodili tom događaju. Ako jednog dana jedostavno odlučiš sjesti u avion i otići odavde, velika je vjerojatnost da ćeš se vrlo brzo vratiti. Jer si nepripremljen. To je poput intervjua za posao. Ako nisi odradio domaću zadaću, sažvakat će te i ispljunit prije nego iti uspiješ shvatiti što se dogodilo.

Nakon odluke da ćemo definitivno otići u Irsku krenule su temeljite pripreme; google je radio punom parom, prijatelje i poznanike koji u Irskoj imaju prijatelje i poznanike davili smo upitima gotovo svakodnevno. Kako? Zašto? Čega se paziti, na što pažnju obratiti? Ići svi zajedno ili ipak ne?

Na taj način saznaš puno stvari, naprimjer da će CV napisan u europassu lako završiti u smeću jer Ircima nije omiljen, da je u ugostiteljstvu najlakše dobiti posao, da se na razgovoru ne smiješ pojaviti u trapericama za kakav god se posao prijavljivao, da možeš preko interneta poslati milijun zamolbi i ne dobiti odgovor ni na jednu jer za neke poslove je ipak najbitnije da si tamo, da si čim si sletio kupio irski broj i uredno ga stavio pod kontakt broj u svom CV-ju da svom poslodavcu daš do znanja da si tu i da si dostupan odmah...

Zamislite nekog vlasnika restorana koji prebire po moru životopisa i treba među tom hrpom izabrati jednog do dva konobara. Hoće li zvati nekog tamo Hrvata na hrvatski broj i čekati ga da se on spakira, bukira let i dođe za 15-20 dana ili će u moru istih zapamtiti nekoga tko je došao, dostavio svoj životopis osobno i spreman je početi raditi odmah?

 Naravno, ovakav pristup ne možete primjeniti na svaku vrstu posla. Ako ste kakav stručnjak moguće je da će te posao naći dok ste još doma jer vas će sigurno čekati. Čak i pronaći vam stan...
S druge strane, netko će možda primjeniti sve ovo gore napisano i tražit će posao nekoliko tjedana, čak i mjeseci. Sve je relativno, ponešto je i stvar sreće i trenutka, no najveći dio odlazi upravo na naše različitosti. Tako ni jedna priča ni ne može biti jednaka niti okarakterizirana kao bajka.
Torbe su spakirane, ujutro u 6.30 sa svojim sinom po prvi puta sjedam u avion. Nakon duga dva mjeseca naša obitelj opet će biti potpuna, :)

Do sljedećeg posta iz Dublina,

Vaša Becks